CRNI BLOG KOMUNIZMA
23.01.2012., ponedjeljak
MANJINA ODLUČILA O SUDBINI VEĆINE
 Nakon što je zemlja Inka u Južnoj Americi pridružena u članstvo ondašnje Europske unije, Kraljevine Španjolske. Fotografija snimljena 2010. u peruanskom gradu Cuzko u kojem živi etnička manjina nekadašnjih starih Inka koja je nekoć u Peruu, i šire, činila većinu Na referendumu od 22. siječnja 2012. o dragovoljnom prisajedinjenju ili neprisajedinjenju Republike Hrvatske Europskoj uniji odlučila je apsolutna manjina hrvatskih birača, njih tek 1.293.247 od sveukupno 4,470.201 birača s pravom glasa. O ulasku RH u članstvo EU nije “odlučila Hrvatska“ kako svojom manipulativnom retorikom sugerira i tvrdi predsjednik Josipović, nego je odlučila četvrtina Hrvatske, a tri četvrtine Hrvatske je gospodinu-drugu predsjedniku, i balkanskoj političkoj „eliti“ u Zagrebu, kao i Bruxellesu, opalila šamar, i okrenula leđa, odnosno, ili je većina glasovala protiv, ili na dan referenduma nije uopće izašla na glasovanje, odnosno opredjeljivanje. Oko 3,1 milijun hrvatskih birača s pravom glasa ostalo je, ili kod kuće na dan referenduma, i nije pristupilo glasačkim kutijama, ili je glasovalo PROTIV, tako da je na koncu, kako je referendum i pripremeljen, i postavljen na manipulativan način, manjina hrvatskog društva i biračkog tijela s pravom galsa odlučila o sudbini cijele Hrvatske. Mogu cinični odgovori glasiti – tko je kriv većini što nije iskoristila pravo da izađe na referendum, ali to ne bi bio odgovor vrijedan političke kulture, nego mizeran odgovor. Imaju sreće što hrvatski narod trenutno nije revolucionarno raspoložen, inače bi svoje vladajuće političare vješali o stupove javne rasvjete, kao Madžari u Budimpešti 1956. godine kad su se digli protiv svojih komunista (boljševika), i na stupove javne rasvjete vješali zloglasne pripadnike komunističke tajne policije. U Hrvatskoj su pak pripadnici nekadašnje i zloglasne komunističke tajne policije integralni dio hrvatskog društva i politike, prisutni u javnom životu, i u vladajućoj politici. Preko tri miljuna Hrvata okrenulo je leđa kleptomanima iz korumpirane političke kaste titoista odnosno bivših komunista u Hrvatskoj, od toga je preko pola milijuna Hrvata glasovalo PROTIV ulaska u EU. Hrvatski referendum je rezultirao s najmanjom podrškom od svih zemalja-članica EU do sada. Podrška Europskoj uniji je u Hrvatskoj ispala čak manja nego u Slovačkoj, jer se u Hrvatskoj samo cca. 44 posto birača s pravom glasa odazvalo referendumu, od toga je cca. 33 posto glasovalo PROTIV, i cca. 66 posto je glasovalo za, odnosno zaokružilo DA. Drugim riječima, samo je nešto manje od dvije trećine onih koji su izašli na referendum, a izašla je manje od polovice birača s pravom glasa, 43,61 posto, glasovala ZA, dok je jedna trećina izašlih glsovala PROTIV. Nikada Bruxelles nije u nekoj zemlji imao manju podršku od ove u Hrvatskoj od 22. siječnja 2012. godine, što je dokaz da milijuni Hrvata nemaju povjerenje u Bruxelles, a još manje u korumpiranu vladajuću kastu eks-komunista u Zagrebu. Oko 25 posto Hrvata odlučilo je da ostalih 75 posto Hrvata mora živjeti u Europskoj uniji, po njezinim pravilima, i po njezinom diktatu. Oko 25 posto Hrvata izravno se odreklo hrvatske državne nezavisnosti koja je krvlju izborena u hrvatskom ratu za nezavisnost i slobodu 1991. godine. U grubo rečeno, oko 25 posto Hrvata podržalo je politiku Socijaldemokratske partije i Hrvatske demokratske zajednice, i njihovih prirepaka u Hrvatskom saboru. Ona ogromna i šutljiva većina hrvatskog naroda uopće nema stranku za koju bi glasovala, bez obzira na preko 130 stranaka, što je dokaz medijske cenzure i cenzure i lustracije nekomunista u hrvatskoj politici, i kako su udbaši stvorili uvjete za namjernu inflaciju političkih stranaka kako se pored šume ne bi vidjela stabla, odnosno pravu stranku ili koaliciju takvih stranaka koja vodi brigu o nacionalnim interesima. Uopće nije postojalo ravnopravno predstavljanje u javnosti ZA i PROTIV ulaska RH u EU, kako po minutaži nastupa u mas-medijima, posebno na televizijama, tako i po novcu iz državnog proračuna. Pazite sada: eurofili dobili su za svoju propagandu u Goebbelsovom stilu veliki novac iz državnog proračuna plaćen novcem od svih hrvatskih poreznih obveznika, dakle, od većine onih koji su na dan referenduma ostali kod kuće, dok euroskeptici nisu dobili niti jednu kunu, i niti jednu lipu! Ako to nije nedemokratski onda ništa nije nedemokratski. Ako to nije diktatura, ništa nije diktatura. Nadalje, kampanja oko informiranja javnosti o EU nesmije u moralno-političkom smislu trajati samo mjesec dana koliko je službeno trajala, nego barem šest mjeseci do godinu dana. K tome, u zadnjih 10 godina prevladavala je u medijima samo kampanja za ulazak u EU, dok kampanje za hrvatsku neazvisnost nije bilo ni u Hrvatskom saboru niti u medijima, niti u javnosti. Unatoč tome našlo se preko 650 tisuća Hrvata koji su glasovali protiv, i to je onaj nukleus zbog kojeg Hrvati uopće još imaju ime Hrvat. Resume: Od 4,470.201 registriranih birača s pravom glasa, na referendum je izašlo njih nešto ispod dva milijuna, točnije, 1,959.466, a oko dvaipol milijuna, odnosno točnije 2.510.735 Hrvata nije izašlo na referendum. Referendumu se odazvalo samo 43,61 posto hrvatskih birača, dok 55,39 posto se nije odazvalo. O ulasku i prisajednjenju Hrvatske Europskoj uniji odlučila je manjina Hrvata s pravom glasa, točnije, jedna trećina, i to potpuno neinformirana manjina, što referendumskoj odluci nedaje legitimitet, jer legimitet može imati samo većina, ali referendum jest legalan jer je zakonit, kao što je i SSSR imao zakone, ili 3. Reich, ili bivša totalitarna SFRJ. Da se razumijemo, čak i da je jučer većina od manjine koja je izašla na referendum odlučila protiv ulaska u Uniju, i odbila članstvo u EU, referendum ne bi bio legitiman. I da se razumijemo, hrvatskim referendumom naša zemlja još nije postala članicom EU, nego se pretpostavlja da će postati 1. srpnja 2013. godine, ali samo pod uvjetom da svih 27 zemalja-članica potvrdi hrvatski referendum, bilo u parlamentu, bilo na referendumu. Ako samo jedna zemlja-članica odbije hrvatsko čalanstvo u EU, onda RH neće postati članicom EU. Nada, dakle, umire posljednja, kako za europskeptike, tako i za eurofile. Također, ako Hrvatska postane članicom Europske unije 1. 7. 2013., ubrzo će opet biti dio Balkana, te neće biti granice sa Srbijom, jer Srbija ulazi u EU 100 posto, i to vrlo brzo (osim ako se ne dogodi neko „sranje“ u vezi Kosova), naravno, osim ako se do tada EU ne raspadne uzduž i poprijeko, što je više realno nego nerealno – ako se u EU nastavi vladati na osnovi ideologije liberalizma koja pred sobom sve drugo nemilosrdno gazi, i ako o narodima budu i dalje odlučivali EU-birokrati u ime lobija vlasnika krupnog kapitala, tajkuna i ratnih profitera. „Tko se posljednji smije, najslađe se smije“. EU jest terminator slobode i demokracije! Hrvatska jest zaslužila članstvo u EU jer je izdala samu sebe, naime, većina je ostala nemarna prema svojoj zemlji, a za manjinu (25 posto biračkog tijela ili oko 1,3 milijuna od 4,5 milijuna birača), koja je jučer odlučila u ime svih, me ionako nije briga, bez obzira što su ostali poluinformirani, ali zna se što znači nezavisnost, a što udruživanje u umjetne tvorevine. Nek ju voda nosi, i oni su zaista zaslužili članstvo da ih u “Europi“ ogule do kože. Nažalost, ogulit će nas sve do gole kože, i stavit nam brnjicu na usta, jer naša manjina odlučila je, da Hrvatska postaje kolonija. Da je to doživio veliki anti-kolonijalni miroljubivi borac protiv britanskog imperijalizma, Mahatma Ghandi, pomislio bi da su Hrvati pobjegli iz ludnice. Na kraju, moje je mišljenje da je prava šteta što Hrvati nisu pitanje oko europskih integracija ostavili nekoj budućoj generaciji na razmišljanje i odluku, jer ne postoji način da Hrvatska kao zemlja-članica Europske unije ikada legalno i legitimno izađe iz tog članstva ako bi se ono pokazalo lošim za hrvatski politički narod. Postoje samo dva način izlaska iz EU, ili povodom njena raspada, ili puškom u ruci. Ako nije bilo alternative ulasku u EU, onda sad pogotovo neće biti alternative izlasku, osim puškom,a to, priznat ćete, i nije neka privlačna alternativa, koja se, međutim, može dogoditi! CBK |
17.01.2012., utorak
ZA ili PROTIV
 Poštovani, približava se trenutak istine: Nakon 11 godina, otkad je koalicijska vlada Račan-Budiša (SDP-HSLS) 2000. godine otpočela proces kandidature Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji - bez da je hrvatske državljane (birače) pitala za mišljenje o tome (već je tada trebao biti održan referendum s pitanjem, da li smo ZA ili PROTIV kandidature RH za članstvo u EU), stojimo pred konačnim pitanjem, da li pristupiti, ili ne pristupiti Europskoj uniji. Dana 22. 1. 2012. održava se referendum s pitanjem, jesmo li za članstvo RH u EU. Pitanje na referendumskom listiću je sugestivno, jer vas predstavnici vlasti pitaju, jeste li ZA punopravno članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji, te će te zaokružiti, ili DA ili NE. Naime, pokvarena vlast zna, da su Hrvati specijalisti kad se trebaju odlučiti za ili protiv nečega i nekoga, i da u većini slučajeva uvijek biraju više PROTIV nego ZA, a i osobno sam 100 puta čuo ljude kako govore, da nisu svoj glas na izborima dali za SDP iz uvjerenja, nego jer su bili protiv loše prakse vladanja HDZ-a zbog korupcije i gubitka radnih mjesta, visoke nezaposlenosti, pada životnog standarda i sl. Zato je referendumsko pitanje jako sugestivno, jer u rečenici kojom se birače na referendumskom listiću pita, nema riječi 'PROTIV', jer nas se samo pita: 'Jeste li ZA članstvo Republike Hrvatske u Europskoj uniji', a mi ćemo zaokružiti riječi, ili ZA, ili PROTIV, ili DA ili NE. Ispravno i pošteno referendumsko pitanje trebalo bi glasiti: 'Jeste li ZA ili PROTIV punopravnog članstva RH u EU?' Usput rečeno, ako referendum nebude ispao pozitivno za članstvo u EU, Vesna Pusić već je unaprijed najavila njegovo ponavljanje u roku od šest mjeseci, što je nedemokratski, i nepošteno, da se u tako kratkom roku ponovo održi referendum u slučaju da većina onih koji će izać na njega, glasuje PROTIV. (Obično se referendum ponavlja, ili nakon godinu dana, ili tek nakon pet, ili deset godina.) Pošteno bi bilo, da nas se na referendumu pita, jesmo li ZA ili PROTIV članstva RH u EU, i da, u slučaju ishoda referenduma protiv članstva u EU, vlada kukuriku-koalicije podnese ostavku u Banskim dvorima, predsjednik Josipović na Pnatovčaku na položaju predsjednika republike, a HDZ u Hrvatskom saboru, i da vlast prepuste novim političkim opcijama. (Naravno, oni to neće učiniti, neće dati ostavke u slučaju negativnog ishoda referenduma, jer nisu moralni. Naprotiv, čak i kad nekada izgube, kao HDZ na parlamentarnim izborima 2011. godine, ne priznaju poraz nego kao Sadam Husein buncaju, da su pobijedili u 'majci svih bitaka'.) Međutim, što je uopće pošteno bilo od strane bilo koje koalicijske vlade od 3. siječnja 2000. godine naovamo? Kandidaturu za članstvo smo dobili tek nakon što je Sanaderova vlada žrtvovala ZERP u korist Italije i Slovenije, a pregovori oko članstva započeli su tek 2005. godine žrtvovanjem generala Gotovine. Nakon toga krenuo je briselski monolog s korumpiranim predstavnicima vlasti RH o članstvu u Uniji, koji je vođen ucjenama, a najviše smo ucijenjeni od strane Republike Slovenije u vezi Savudrijske vale, i posebno naše pomorske granice s Republikom Italijom koja nakon ulaska Hrvatske u EU može, nakon arbitražnog političkog postupka, biti odstupljena Sloveniji, tako da bismo mogli izgubiti izravnu granicu s Italijom koju imamo na moru. HDZ nas je doveo do okončanja tih i takvih pregovora, ali je prije toga Šeks dao promijeniti Ustav RH u dijelu koji se odnosi na broj birača koji pristupaju referendumu, odnosno ukinuta je odredba o tome, da je referendum pravovaljan samo onda ako na njega izađe natpolovična većina birača od 50 posto plus jedan upisani birač, te je sada referendum pravovaljan i ako izađe ispodpolovična većina birača. Birača ima oko 4 milijuna (u što je uključeno i oko pola milijuna mrtvih 'birača', jer birački spiskovi nisu pročišćeni, što je namjerni propust koji je do sada služio krivotvorenju izbora), i ako izađe manje od 2 milijuna birača, i od toga npr. 60 posto glasuje ZA ulazak u Europsku uniju, onda o sudbini cijele Hrvatske odlučuje npr. 1,200.000 birača, odnosno samo nešto preko četvrtine hrvatskih državljanja, odnosno manjina svih hrvatskih državljana odlučuje o većini, što znači da je referendum više nego manipulativan, odnosno, nedemokratski, odnosno oktroiran (nametnut). U tome neće biti sreće za hrvatske građane. Međutim, kako su si hrvatski građani u pravilu ionako dopustili da s njima manipuliraju bivši komunisti/titoisti koji obnašaju vlast nakon što je srušen komunizam nakon pada Berlinskog zida, tako mazohistički prelaze i preko posljednjih manipulacija, jer ih nije briga, iako licemjerno znaju kukati. Ostaje otvoreno kako će hrvatski državljani glasovati na referendumu od 22. siječnja. Prepustimo da dođe taj trenutak, te ćemo na koncu dana 22. 1. 2012. biti pametniji, jer će rezultat referenduma tada biti poznat. Po anketama mas-medija, većina onih koji će se odazvati referendumu, glasovati će ZA ulazak RH u EU, ali te ankete su manipulativne, i nereprezentativne. (Anketa je valjana i poštena samo ako se provodi anonimno, odnosno da anketirana osoba ostane anonimna, međutim, čim vas radi anketnog pitanja zovu telefonom, anekta više nije anonimna. To tvrdi znanost psihologije.) Ovdje ćemo opovrgnuti jednu veliku laž predsjednika Jospovića, tek toliko da nebudemo mogli tvrditi da nismo znali: Laž je, da će Hrvatska ulaskom u EU sačuvati svoj suverenitet - kako tvrdi predsjednik Josipović, koji se predstavlja kao jamac suvereniteta, što on po Ustavu jeste, ali u političkoj praksi ne brani hrvatsku nezavisnost. Istina jest, da je nezavisnost ili suverenitet naroda neprenosiv, međutim, vladajuća ideologija Zapada, liberalizam (liberalna demokracija) prelazi preko ove odredbe Ujedinjenih naroda, jer se ulaskom neke zemlje u članstvo Europske unije narod zemlja dragovoljno odriče svog suvereniteta u korist Europske unije koja nije država nego nad-država. Dakle, iako suverenitet ne leži u rukama države ili nad-države, nego u rukama naroda, u slučaju EU se suverenitet nalazi u rukama nad-države, što je orwellovski tip lažnog, hinjenog 'suverenitata', odnosno to je policijski tip kvazi-države. Prava istina jest, da se suverenitet Sjedinjenih Američkih Država, i naroda zemalja-članica EU, danas nalazi u rukama vlasnika korporacija, dakle, tajkuna i oligarha, milijunera, bankara, naftaša i krupnih dioničara. Te snage su na Zapadu protuustavno prigrabile narodni suverenitet koji je ostao samo na papiru, a i taj papir, Ustav, se od strane lobby-a krupnih kapitalista u politici gazi fašističkim i komunističkim metodama. Kominterna ili Bilderberg - jedno te isto - teroristi! U Europskoj uniji Hrvatska nema mehanizma da brani svoje nacionalne interese (gospodarske, socijalne, političke, narodne, građanske i druge interese), jer ne postoji pravo veta naroda na razini Europskog parlamenta, dok se veto zemalja-članica u Europskoj komisiji ukida 2014. godine na osnovi Dogovora iz Nice, te će uslijediti preglasavanje, odnosno Hrvatska će UVIJEK biti PREGLASANA, čak i kad bi naši predstavnici u Uniji branili nacionalne interese, što neće, jer ih ne brane niti sada, niti su ih branili do sada. (Umjesto toga, 'naši' će predstavnivnici u EU, u mogućem budućem članstvu, braniti isključivo svoje enormne visoke plaće od 10 tisuća eura koje će kao funkcioneri-aparatčici [muhe bez glave] imati u Bruxellesu ili Strasbourgu.) Bilo kako bilo, pregovori su okončani, i tako je koalicijska vlada bivše premijerke Jadranke Kosor 'dogovorila' s Europskom komisijom, primjerice, daljnju zabranu sadnje novih sadnica vinove loze, jer je to u interesu onih vinarskih zemalja u EU koje su vodeće u proizvodnji vina, poput Francuske i Italije koje ne trpe novu konkurenciju. Hrvatskim vinogradarima dozvoljene su samo dosadašnje posađene loze, a ako će netko htjet nakon 1. srpnja 2013. godine, odnosno ulaska RH u EU, saditi novi vingrad, biti će nemilosrdno novčano kažnjen, odnosno uništen. I tako redom kroz sve gospodarske grane, od ribarstva pa sve do brodogradilišta i pšenice, mlijeka i kukuruza, metalurgije, tekstilne industrije itd. Zato vlada RH i nije nikada objavila rezultate 'pregovora' (formalno na internetu ih je jedva jedvice objavila, ali, tko to čita?), jer je rezultat ispregovaranog porazan za hrvatsku stranu. Međutim, iskreno, zar ste od glavnog pregovarača RH, Vladimira Drobnjaka, bivšeg komunista, mogli nešto bolje očekivati? Vladimir Drobnjak je u ondašnjem komunističkom zagrebačkom Vjesniku osamdesetih godina najoštrije napao Dobroslava Paragu nakon što se ovaj vratio s robije iz logora na Golom otoku kada ga je rezolucijom od 2. kolovoza 1989. Senat Sjedinjenih Američkih Država imenovao borcem za ljudska prava, i osudio komunističku Jugoslaviju. Vladimir Drobnjak je tada u ime Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) izvršio brutalni obračun s bivšim logorašem Paragom, žrtvom titoizma, odnosno komunizma, jer titoizam je isto što i komunizam, samo što su bivši komunisti, radi domaće uporabe, titoizam preimenovali u 'antifašizam', što je idijotski, ali kod kuće prolazi, jer vlast u RH i dan-danas drže (narcisoidni) titoisti. Međutim, ovdje nema potrebe nagovarati bilo koga da na referendumu glasuje PROTIV, jer odluku ZA ili PROTIV prepuštam vama, i s moje strane, onaj tko bude glasovao ZA, po mojemu mišljenju, nije izdajnik. Izdajnici su oni u vlastima koji su narod plašili da neizborom Europske unije izabiru 'Balkan', što je također brutalna manipulacija. Osobno ću glasovati PROTIV članstva jer imam svoje razloge i svoja uvjerenja o nužnosti očuvanja hrvatske nezavisnosti, jer se u povijesti nikada nismo kao narod dobro proveli u bilo kojoj zajednici, a to što smo si u ovih 20 godina hrvatske samostalnosti i nezavisnosti dopustili da nas domaći vlastodršci pljačkaju sami smo si krivi, te to govori puno o nama jer smo sami birali i izabirali ili HDZ ili SDP. U biti, baš smo i zaslužili i SDP i HDZ, i shodno tome smo zaslužili članstvo u EU. Iskoristit ću mogućnost na na svom blogu kažem demantiram jednu veliku laž, i kažem jednu najobičniju istinu: Laž je, da ne postoji alternativa članstvu Europske unije, naime, istina jest, da je alternativa članstvu u Europskoj uniji samostalna i nezavisna hrvatska, demokratska i pravna država. No, za to treba postojati ipak jedna preduvjet, a taj je zbacivanje s vlasti bivših komunista/titoista, na način da titoisti konačno, prvi puta nakon 1945. godine, siđu s vlasti, i završe na smetlištu povijesti gdje ih čeka njihov Karl Marx. Pošto u mas-medijima vlada teror oko pristupanja RH u EU, odnosno svi mas-mediji godinama pritišću u korist članstva u EU, te UOPĆE nije bilo RAVNOPRAVNE razmjene mišljenja u korist članstva ili protiv tog članstva, sigurno da ovdje i sada ovaj blog ne utječe na većinu, ali prezentirat ću jedno, po mojemu mišljenju, pametno mišljenje jednog kolumnista o tome, zašto nebismo na referendumu trebali glasovati ZA članstvo u Europskoj uniji. Mislim da je slijedeće mišljenje meni najbliže: „Za razvoj demokracije vam treba generacija koja se rodila nevina. Ovu rečenicu kolumnist New York Timesa Bill Keller uputio je Rusima, ali kao da je namijenjena nama Hrvatima. Nevina generacija, kako to Keller tumači, su ljudi koji su dovoljno stari da su sami iskusili više toga što svijet nudi, premladi da bi im nedostajao utješni konformizam sovjetskog (ili u našem slučaju jugoslavenskog) razdoblja te premladi da bi se bojali. Nevina generacija se slobode ne boji bez obzira na svu nesigurnost koju ta sloboda neizbježno nosi Ali Hrvatska, iako je već 20 godina formalno demokracija, ne dopušta svojoj djeci da razvije tu nevinost o kojoj Keller govori. U Hrvatskoj slobodu i demokraciju tumače i provode bivši komunisti. Drugim riječima, totalitaristi. A totalitaristi teže sigurnom i jednostavnom svijetu. U njihovom svijetu istina je samo jedna i uvijek je samo jedan ispravan put. Nekada su vjerovali da nema drugog puta do socijalističkog, a danas vjeruju da nema drugog puta do unionističkog. Jedna ekonomska asocijacija je u nas dignuta na razinu božanstva. A božanstva se ne propitkuju i u njih se ne sumnja. Kao što ni stanovnici Sjeverne Koreje zaista ne sumnjaju da je i sunce plakalo kada im je od silne brige umro voljeni vođa. Komunističke dogme su naši bivši drugovi zamijenili eurodogmama i postali gospoda. I sada naša vladajuća gospoda koja misli da je demokratska samo zato što im se Partija razdijelila na nekoliko stranaka uvjerava Hrvate da ćemo bez Europske unije završiti u mraku. Mraku istog onog Balkana koji im je sve donedavno 'bio divan i dobro je stajao'. Generacije koje su se na 50 godina odrekle slobode u zamjenu za konformizam totalirarnih društava traže da budemo poput njih. Da izbore shvatimo kao proces u kojem je samo jedna odluka ispravna. Naša sloboda njih plaši. I u tom strahu oni su na talogu jednog zlatnog teleta sebi izgradili drugo. I traže da mu se svi nekritički poklonimo. I traže da slobodu opet odbacimo i sve one koji su nam je izborili zaboravimo ili pozatvaramo. Kao žrtvu zlatnom teletu. Hrvatsku u Europsku uniju gura generacija koja nije navikla biti slobodna i koja nije odgajana da bude slobodna. Jer, sloboda nije samo pravna kategorija. Sloboda se uči, živi i čuva iz dana u dan. Nikakav ustav i zakoni nam je ne mogu podariti ako je mi nismo spremni prihvatiti. A bez slobode nema pravog izbora. I zato je nevažno kakva je Europska unija kao acocijacija. Hrvatska nije dovoljno odrasla u demokraciji da bi znala slobodno odlučivati. Hrvatka još uvijek nema dovoljno birača koji su slobodni i koji su rođeni nevini. Hrvatska, nažalost, još nije demokratski punoljetna. I kao što se maloljetnim ljudima ne dopušta da sklope brak jer nisu dovoljno odrasli da shvate sve posljedice svoje odluke, tako se ni demokracijama ne bi smjelo dopuštati da se maloljetne odriču i malenog dijela svoje slobode. I dok hrvatska demokracija ne postane punoljetna, svi ljudi koji štuju slobodu trebali bi glasati protiv njenog bračnog združivanja s drugim europskim državama. Jer, mi bi u takvom braku danas bili neravnopravni. Većina europskih država je ipak demokratski punoljetna. U njima se Unija smije drukčije promatrati, o njoj se različito govori i nitko zbog toga nije bolji ili lošiji. U drugim europskim državama Uniji se trezveno pristupa. Svaka europska država je s Unijom pregovarala. Jedino je Hrvatska molila. Da Hrvatska pregovara s Europskom unijom jedna je od najvećih obmana naših političara. Pa kakvi su to pregovori u kojima smo sve davali, a nismo ništa zauzvrat tražili? Što smo od Unije dobili osim obične dozvole ulaska? I to na kraj tuluma. I zato, glasajte protiv ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Dopustite Vi Stariji da Hrvatska ostane samostalna barem do onog dana dok hrvatska nevina generacija ne postane punoljetna. Dopustite da postanu punoljetna barem sva djeca poginulih hrvatskih branitelja. Dopustite da o sudbini Hrvatske odluče mladi ljudi koji su platili najveću cijenu za njenu slobodu. Mi tu djecu nismo nikada pitali jesu li spremni za samostalnost Hrvatske platiti životima svojih očeva i majki. I zato se mi te samostalnosti ne smijemo odreći dok to ne pitamo i najmlađeg od njih. Toliko im barem dugujemo. O ulasku Hrvatske u Europsku uniju treba odlučivat naša budućnost, a ne prošlost.“ (Autor: Tomsilav Galović, objavljeno 02. 1. 2012. na portalu Dalje.com) Inače, nevjerojatna je podudarnost sugestivnog referendumskog pitanja 2012. i 1991. godine. Dana 19. svibnja 1991. je referendumsko pitanje, koje su formirali i odobrili predsjednik Tuđman (HDZ), i Josip Manolić i Stjepan Mesić, glasilo ovako: „Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije)“ Vrhovništvo Republike Hrvatske je hrvatskim građanima dalo 1991. mogućnost da biraju između jugoslavenske konfederacije, i jugoslavenske federacije. Većina se odlučila za jugoslavensku konfederaciju, ali je potom došlo do preokreta, i Sabor Republike Hrvatske je 25. lipnja 1991. ipak proglasio hrvatsku nezavisnost, što je bilo pravovaljano kao i da je na referendumu narod izglasao nezavisnost, što nije jer mu to pokvareno Vrhovništvo (čiji su mozgovi isprani u titoizmu) nije dopustilo. Referendumsko pitanje u Crnoj Gori, 2006. godine, glasilo je pošteno, i jasno: „Jeste li ZA ili PROTIV toga, da Republika Crna Gora postane samostalna i nezavisna država“. O Europskoj uniji ovdje treba reći jednu ISTINU, a ta jest, da su načela, na kojima je 1957. osnovana prethodnica EU, Europska zajednica, s vremenom pogažena, i da je današnja EU skrojena točno po uputama i željama anglo-američkih vlasnika krupnog kapitala s Wall Street-a, i londonskog City-a, na čelu s Rockefellerom, te su i u Aziji i Americi predviđene identične 'Unije' koje se, politikom mrkve i batine, već stvaraju. Nacionalne države su oligarsima iz Wall Street-a najveći 'neprijatelji', te stoga i uništavaju, i poništavaju, suverenitet naroda, i narodima otimaju njihovu slobodu. Također, hrvatski branitelji se u Domovinskom ratu nisu borili za članstvo RH u EU, nego protiv velikosrpske agresije za očuvanje hrvatske nezavisnosti i slobode. tada je EU (EZ) podržavala velikosrpska osvajanja, ili je u najmanju ruku bila neutralna sve do priznanja Hrvatske od 15. siječnja 1991. nakon što je razoren Vukovar i pola Hrvatske. Poštovani, odluka je na vama, što (22. siječnja 2012.) želite, to će te i dobiti! Vaš CBK PS: Čujemo se 23. siječnja 2012.   |
10.01.2012., utorak
Borba protiv fašizma
 Posljednja vijest: Yeti-partizan-ratni veteran iz borbe protiv fašizma, viđen na Sljemenu, visok oko 3,20 m Srpski publicist iz Beograda, Pero Simić, razotkrio je vjerojatno posljednju veliku tajnu o “Titu“, koja nedostaje u Dedijerovoj biografiji „predsjednika Tita“ t.j. u “Sabranim d(j)elima“, koja je drug Tito autorizirao (čitaj: krivotvorio), a ta je, da je Josip Broz za vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, od 1936. – 1939., stajao na čelu stožera sovjetske staljinističke tajne policije NKVD, sa zadatkom likvidacije (ubojstva s predumišljajem) marksističkih trockista u redovima antifašista. Leo Trocki bio je marksist-boljševik, i Lenjinov suradnik, osnivač Crvene armije u vrijeme Oktobarske revolucije u Rusiji, 1917. godine, koji je za vrijeme Staljinove diktature u Sovjetskom Savezu došao u sukob sa Staljinom koji ga je stavio na crnu listu za odstrel, i putem svoje špijunske mreže ga 1940. dao likvidirati u Mexicu gdje je živio kao politički emigrant (ubijen je zabijanjem šiljka, za razbijanje leda, u glavu). U “čistkama“ tridesetih godina (pojam koji su boljševici uveli u javnu uporabu), u Sovjetskom Savezu je Staljin dao likvidirati sve žive boljševičke revolucionare Oktobarske revolucije (vjerojatno iz razloga što je Lenjin bio njemački tajni agent, i vezan za liberalni Zapad), koje je nazvao “trockistima“). Staljin je dao likvidirati mnoge antifašiste s marksističke ekstremne ljevice koji su se u španjolskom građanskom ratu, koji je odnio 1 milijun žrtava, borili na strani republikanske koalicije protiv fašističke falange i španjolske vojske na čelu s generalom Francom. Kao egzekutora, odnosno izvršitelja u Španjolskoj je Staljin angažirao svog pouzdanog doušnika “Valtera“, što je bilo Brozovo konspirativno ime u terorističkoj boljševičkoj Komunističkoj internacionali (Kominterni) sa sjedištem u Moskvi, gdje je Josip Broz počeo godine 1935. tajno surađivati s doušničkom špijunskom mrežom sovjetske tajne policije u Kominterni. Godine 1939. je sovjetski NKVD postavio “Valtera“ na čelo politbiroa CK KPJ, što je jedinstveni slučaj da je čelnik neke komunističke partije postavljen od strane tajne policije totalitarnog Sovjetskog Saveza, jer inače je čelnike KP postavljala Kominterna. Uglavnom, Staljin je po procjenama zapadnih povjesničara dao pobiti više antifašista-ljevičara nego Hitler. Jedan od staljinista koji je ubijao antifašiste-ljevičare bio je i Josip Broz, koji će, da bi zataškao svoju sramotnu doušničku suradnju sa sovjetskom tajnom policijom, u Drugom svjetskom ratu uzeti za javnu uporabu konspirativno ime “Tito“, s tim da ga je Kominterna i Staljin osobno i dalje zvao “Valter“ jer je i u Drugom svjetskom ratu bio ono što je bio uoči rata – doušnik sovjetske tajne policije. Partizanski pokret na čelu s jugoslavenskom komunističkom partijom vodio je staljinistički doušnik sovjetske tajne policije NKVD koja je, inače, 1940. u šumi Katyn na području ruskog grada Smolenska i ondašnjeg Sovjetskog Saveza likvidirala 30.000 poljskih ratnih zarobljenika-antifašista. Uoči njemačkog desanta na Drvar, svibnja 1944. godine, je sovjetski NKVD osnovao jugoslavensku komunističku tajnu policiju O.Z.N. ili “Oznu“ (“Odjeljenje za zaštitu naroda“), odnosno Titovu boljševičku protunarodnu tajnu policiju koja nije likvidirala niti jednog jedinog okupatora, nego isključivo ratne zarobljenike i civile koje je proglašavala „narodnim izdajnicima“, među njima i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca kojeg je klevetala, istraživala, optuživala, i otrovala, odnosno ubila. Iz Ozne je poslije u Titovoj Jugoslaviji nastala Udba, a iz nje SDS(B) [Služba državne sigurnosti/bezbednosti], a iz nje pak SZUP u nezavisnoj Republici Hrvatskoj na čelu s Josipom Manolićem, bivšim oficirom Titove Ozne kojoj je na čelu stajao srpski partizanskii general Aleksandar Ranković, a nakon Rankovićeve smjene je Tito težište prebacio na Kontraobavještajnu službu JNA (KOS) koju je u Beogradu kontrolirao partizanski general Gošnjak kojemu je general Franjo Tuđman bio pomoćnik, dok će poslije kontrolu nad tom tajnom službom preuzeti osamdesetih godina srpski komunisti na čelu s generalom Aleksandrom Vasiljevićem, u službi Slobodana Miloševića. U sovjetskoj republici Hrvatskoj 1945. je glavni čovjek Ozne bio Ivan Krajačić – Stevo, hrvatski komunist jugoslavenskog ideološkog svjetonazora, a njegov sin je bio tajnik u kabinetu ministra Ministarstva unutarnjih poslova RH u vrijeme premijera Sanadera. “Stevin“ najuži suradnik i neformalni nasljednik bio je Josip Manolić. Mas-mediji u RH, u stranom vlasništvu vlasnika iz zemalja zapadnih liberalnih demokracija, EPH-glasila Jutarnji list, ili Večernji list, 24 sata i dr., uključujući i HTV koji je u javnom vlasništvu Republike Hrvatske, a ona je pak u vlasništvu Zapada, ističu i naglašavaju zasluge bivšeg oznaša Josipa Boljkovca u borbi protiv fašizma, te predsjednik Josipović, i premijer Milanović (SDP), obojica titoisti, iako nisu pravoslavni popovi, ali ipak su blagoslovili provokaciju Milorada Pupovca (SDSS) o tome da se na domjenku povodom pravoslavnog Božića odlikuje Josipa Boljkovca antifašističkom plaketom, čime državno vodstvo RH poručuje da smatra dobrodošlim sve oznaške masovne ubojice i zločine Titove Ozne nad hrvatskim narodom, jer, kao što znanost povijesti govori – Ozna u Drugom svjetskom ratu nije likvidirala niti jednog jedinog okupatorskog vojnika, niti se borila protiv okupacijske vojske nego je likvidirala ratne zarobljenike, i zarobljene civile. Samo u Sloveniji 1944./1945. je Ozna likvidirala oko 20 tisuća slovenskih civila, dok je najviše likvidirano hrvatskih civila koji su bili lojalni građani NDH. Isto su radili i četnici koji su masovno ubijali bosanske muslimane u Drugom svjetskom ratu, predbacujući im lojalnost prema NDH. Tito i Ozna nisu u Drugom svjetskom ratu vodili borbu protiv fašizma, nego protiv antikomunista i nekomunista, uglavnom protiv civila. Kao što je rečeno, u španjolskom građanskom ratu se Tito nije borio protiv fašizma nego je ubijao antifašiste. Premijer Milanović, i predsjednik Republike, Josipović, nude Tita i oznaše kao uzor hrvatskoj javnosti. (Među čestitarima vođama Kukuriku-koalicije među prvima našli su se bivši oznaši Budimir Lončar i Josip Manolić, koji je Zorana Milanovića čak i zagrlio od radosti.) Svaka čast, tu se zaista nema što više za reć, stvarno prekrasno što je partizanski pokret vodio doušnik sovjetske tajne policije, a borbu protiv fašizma oficir Ozne Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Dragi birači predsjednika Josipovića, neka vam je Smrt fašizmu – sloboda narodu, a mi napuštamo Neretvu i Sutjesku, i idemo dalje prema Hormuskom tjesnacu: Pentagon je potvrdio da Iran, unatoč vojnim manevrima iranske ratne mornarice u Perzijskom zaljevu, ne namjerava zatvoriti Hormuski tjesnac kroz koji prolazi trećina svjetskog transporta i trgovine naftom, nego samo iz propagandističkih razloga prijeti zatvaranjem tjesnaca da bi se fundamentalističko vodstvo u Teheranu opravdalo pred svojom javnošću, prave se važni s prijetnjom o blokadi morskog tjesnaca. Sada, nakon ove stručne ocjene ministarstva obrane (rata) Sjedinjenih Američkih Država možemo lakše pratiti daljnji tijek nuklearne krize oko Irana, jer ako dođe do rata, budite sigurni da Iran za to neće biti kriv nego SAD. Teheran je počeo prijetiti blokadom Hormuskog tjesnaca nakon što su SAD koncem 2011. godine uvele ekonomsko-politički embargo protiv Islamske Republike Iran. Sad pak napuštamo Hormuski tjesanc, i brže-bolje idemo u sjevernokorejske planine koje plaču – kako je primijetila sjevernokorejska državna televizija htv: U međuvremenu je predsjednik Ivo Josipović izrazio sućut narodu i komunističkom vodstvu Sjeverne Koreje zbog smrti „Velikog vođe“, pri čemu se Ured predsjednika RH prozirno pozvao na postojeće diplomatske odnose između Republike Hrvatske i Narodne Republike Koreje, dok je istinski razlog taj što predsjedniku Josipoviću imponira komunistička diktatura u Sjevernoj Koreji jer je takvoj istoj služio u Titovoj Jugoslaviji gdje se cijenio veliki vođa Josip Broz – Tito, ili skraćeno, Maršal Tito, najveći sin jugoslavenskih naroda i narodnosti, makar jugoslavenski narodi i narodnosti ne postoje, niti su ikad postojali, niti će postojati, ali, koga briga. Predsjednika Josipovića vjerojatno impresioniraju koncentracijski i radni logori u Sjevernoj Koreji, jer je isto takve imala i Titova Jugoslavija, čak i u vrijeme osamdesetih godina kada se mladi titoist Ivo Josipović učlanio u Savez komunista Hrvatske i SKJ, i to iz protesta što je umro “drug“ Tito. S obzirom da Ured predsjednika RH savjetuje bivši oznaš Budmir Lončar, i sin udbaša Josipa Perkovića, onda je sućut novom velikom vođi Sjeverne Koreje samo logičan nastavak Titove politike u Banskim dvorima i na Pantovčaku, jer kao što znamo, u Hrvatskoj se 1990. nisu ni dogodile demokratske promjene već su bivši komunisti vlast predali bivšim komunistima, tako i 3. siječnja 2000. godine, tako 2003., i naposljetku 2011. godine. Sad nas titoisti Vesna Pusić, Zoran Milanović, Ivo Josipović, i oporbena titoistkinja Jadranka Kosor vode u EU. Tako je Tito svojedobno vodio partizane iz pobjede u pobjedu, te legenda kaže da su partizani bili neustrašivi borci protiv fašizma, čak se u Hercegovini priča još od tada pa sve do danas, da su seljanke znale na polju uz rub šume vidjeti partizane 3 metra visoke, i nabildane kao Arnold Schwarzenegger, te da svaki od njih može zubima rastrgat najmanje trojicu njemačkih vojnika odjednom, a Tito da je poseban, s plavim očima vođa crvene revolucije, manje-više nasljednik Aleksandra Velikog, s neviđenom snagom koja je razbila fašističke okove, i sad, nakon industrijalizacije, pa deindustrijalizacije, titoisti nas vode u EU koja nudi, ne doduše toliko mogućnosti kao Titova Jugoslavija, ali tu je negdje. Na koncu, o snazi partizana Tito je u preko 1000 depeša tijekom Drugog svjetskog rata izvještavao Staljina, tako, dok u Srbiji nije 1944. bilo niti jednog partizana, drug Tito uvjerava Staljina da su hrabri partizani uništili ljetinu, tako da „Nijemci neće moći ništa izvoziti“, a dok su talijanski fašisti držali cijelu Crnu Goru, u savezništvu sa četnicima, Tito javlja u Moskvu da glavni grad Crne gore samo što nije pao u partizanske ruke, i da je likvidirano na tisuće talijanskih vojnika koji da leže po krvavim ulicama. (Mora da je Staljin, čitajući Titova izvješća, dobio kompleks manje vrijednosti, pa ga je iz ljubomore i smijenio 1948. godine.) Dok su partizani viđali njemačke zrakoplove samo u zraku,“Valter“ javlja Staljinu 1941. godine, da su partizani uništili cijelu njemačku zračnu flotu – na području Srbije. Mora da je Staljin definitivno pocrvenio od ljubomore kad mu je Tito javio 1941. da su njegovi partizani oslobodili preko 70 gradova, iako toliko gradova cijela bivša Kraljevina Jugoslavija nije imala. Nakon što su partizani uništili jednu cisternu s gorivom njemačke vojske, generalni sekretar politbiroa CK KPJ, drug Tito, javlja u Moskvu, da su uništene sve zalihe goriva njemačke vojske, što je vjerojatno uzrokovalo Hitlerov zastoj pred Moskvom. Međutim, dok Tito u Jajcu 29. 11. 1943. osniva svoju vladu i sovjetsku komunističku Jugoslaviju, Staljin javlja “Valteru“ da se vjerojatno šali, jer SSSR održava diplomatske odnose s Kraljevinom Jugoslavijom, i četnicima. Kad Tito svoje partizanske jedinice naziva proleterskim brigadama, Staljin javlja Titu, i pita ga - je li poludio, i misli li on vodit borbu protiv fašizma ili se igrati revolucije. Kad je pak Tito boravio listopada 1944. u Moskvi, Staljin ga obavještava da je britanski Reuters javio kako se na prijestolje u Beograd vratio kralj Karađorđević, na što je Tito problijedio, a Staljin se nasmijao, i rekao mu da ga malo zajebava, ali neka uzme srpskog kralja u svoju vladu, pa neka mu poslije zabije nož u leđa, i tako je 1945. nastala nova jugoslavenska vlada Tito-Šubašić. Kad je pak Tito javio Staljinu da želi osvojit Trst i južnu Austriju u području Koruške, Staljin više nije odgovarao svom doušniku, nego ga je smijenio s položaja generalnog skeretara politbiroa CK KPJ, i to objavio kroz rezoluciju Informbirao koja je naslijedila Kominternu. Nakon toga je u jugoslavenskim udžbenicima povijesti pisalo da je Tito raskinuo sa Staljinom, ali ono što nije pisalo jest, da nije raskinuo sa staljinizmom u Jugoslaviji. Da se vratimo na izraze sućuti predsjednika Josipovića novom Velikom vođi Sjeverne Koreje, jer to je, nakon smrti Velikog vođe, glavni događaj za Sjevernu Koreju da joj izraze sućuti upućuje zemlja na pragu ulaska u Europsku uniju. Predsjednik je sućut izrazio diplomatskim kanalima, ali to je držao u tajnosti pred hrvatskom javnošću, jer sućut nije objavljena od strane Ureda predsjednika Republike Hrvatske, nego od strane sjevernokorejske komunističke novinske agencije. Uz Josipovića, kao balkanskog čelnika, jedini zapadni čelnik koji je uputio izraze sućuti je španjolski kralj Juan Carlos, kojeg je na prijestolje postavio general Francisco Franco, što će reći, eks-fašisti, i eks-komunisti, rame uz rame oplakuju velikog vođu Kim Jong Ila, zbog čije smrti su čak i brda plakala, kao što je javila sjevernokorejska htv, i kao što su se tresla kad bi kroz slična takva u Bosni prolazila partizanska vojska maršala Tita, kao što ni trava više nigdje nije rasla gdje bi prošla čizma partizana, ali što je odsjaj rosne trave u odnosu na crvene petokrake? Ništa, kurac! Kažu, barem tako pričaju u Hercegovini, da je travnjak na poljudu bio natopljen kao poslije kiše nakon što su igrači beogradskog Fudbalskog kluba Crvene zvezde, i splitskog NK Hajduk, čuli vijest o smrti druga Tita. Kažu da je planina Mosor tada krvarila. Da su ptice mogle govorit, požalile bi se da od tuge više ne mogu letjeti, jer nema više crvenog maršala kojeg je domovina nama dala. Kažu, također, da je Zdravko Mamić tada na Maskimiru počeo prodavat sjedalice od stiropora, i zaradio svoj prvi milijun inflacijskih dinara. Ivo Josipović, kao što je rečeno, tada je iz protesta ušao u Partiju, koja se piše velikim slovom, kao što je i TITO bio velik, tamo negdje 1980. godine kad je nemoguće postalo moguće – kad je umro drug Tito. Zapamtili su ga svi, a vjerojatno s osmjehom na licu ga je zapamtio i radnik koji je radio u lepoglavskom zatvoru, i kojeg je Broz tamo naguzio dok je služio kaznu kao hrabri bombaš, naravno, Broz je dobro plaćao, pa i to – nitko se ne treba požalit – Broz je uvijek sve plaćao, i to na vrijeme, i nikome nije ostao dužan, a to što je kreditima zadužio narode i narodnosti nije njegov problem – to je danas problem sviju nas, pa i u Hercegovini gdje će se, u to možemo bit sigurni, nakon sramote u Čavoglavama s majicama "Za dom spremni", opet pojaviti partizani najmanje 3 metra visoki – i to s petokrakom na glavi, a neki i na konjima dvostruko veći od uobičajne ergele, i samo što s Igmana nisu poletjeli. Druže Tito, mi ti se kunemo, da lažemo i krademo – isto kao i ti :-) Za danas toliko, pa do slijedećg posta, a do tada nam se možda i drug Tito vrati, jer nemoguće da je umro, to je sigurno neka ustaška propaganda, kao što lažu da je umro Kim Jong Il. Nije Tito umro ljudi, evo ga - na oblacima vodi borbu protiv fašizma – evo ga, upravlja MIG-om koji ruši po deset Hitlerovih štuka odjednom koje padaju s neba kao što pečurke niču poslije kiše. Režiser Lordan Zafranović prešutio je, inače, u hvalevrijednom uratku o drugu Titu, maršalova herojstva u borbi protiv fašizma. Je li to Zafranović možda prešao u ustaški tabor, majku mu njegovu ustašku!!! Ali, nema frke, pa tu je Ozna koja takve prepozna. Uz takve velike antifašiste poput Josipa Boljkovca, nikad više fašistička čizma neće kročit na tlo Jugoslavije, ... ups, pardon, ... Hrvatske. CBK PS: Oslobođen je na sudu u Kninu obrtnik koji je u Čavoglavama prodavao za vrijeme prošle obljetnice Oluje majice s natpisom „Za dom spremni“, što je stvarno sramota, ali stići će ruka pravde našeg neumrlog maršala i tog zaostalog ustašu. Međutim, posljednja vijest koja je pristigla u desk, pristigla je sa zagrebačke Medvednice, naime, za vrijeme održavanja Svjetskog kupa za kralja Sljemena, taman dok je Ivica kao drugi ušao u drugom laufu kroz cilj, neutralni promatrač je iza jednog grmlja podno VIP-lože primijetio jednog partizana-ratnog veterana iz borbe protiv fašizma, kojemu se vjerojatno prisralo, ali po slobodnoj procjeni bio je visok oko 3 metra i 20 centimetara, što znači da nije istinita legenda iz Hercegovine, jer tamo nema šume nego samo kamenjar, a niti su partizani tamo bili tako niski. Ako ste primijetili u stožeru SDP-a na Iblerovom trgu, gotovo svaki štok na vratima je razbijen. E, tamo su partizani najvišlji, čak višlji od sljemenskog Yeti-primjerka, ili od onih koji sjede u centrali HDZ-a na Trgu žrtava fašizma. |
29.12.2011., četvrtak
Nova 2012. godina? Strah ili ljubav, pitanje je sad
 Birajmo ljubav, umjesto  strah Iako svima vama čitateljicama i čitateljima bloga CBK želim sretnu Novu godinu, pitanje je, kakva će zaista nova 2012. godina biti, ali, ako ste pomislili da će biti loša, mukotrpna, beznadna i neizvjesna – zbog ekonomske krize u zemlji, i Europskoj uniji, i zbog političke krize u svijetu – prevarili ste se, i odmah vas podsjećam da se optimizam nalazi jedino u vašim glavama, a ne u Banskim dvorima, na Pantovčaku ili u Saboru na Trgu svetog Marka, niti u crkvenim palačama, ali u vašim glavama – Da! Ljubav se pak nalazi u vašim srcima, u vašoj duši. Pozitivne promjene, i promjene svijeta, počinju u našim glavama – to je utvrdio veliki borac za slobodu i nezavisnost, Mahatma Ghandi, ali i Isus Krist Nazarećanin, što posebno treba naglasiti u vrijeme slavljenja Božića, vrijeme koje je za katolike iza nas, a za pravoslavce ispred nas. Isus je svom narodu, i strancima, prelazeći etničke, vjerske, spolne, rasne i druge granice ljudske karakteristike, ulijevao nadu, i optimizam u teška vremena kada su njegova Galileja i Judeja stenjale pod čizmom tada tek ustrojenog Rimskog Carstva, i imperatora Tiberija. Moguće je pobijediti izrabljivačko, parazitsko, carstvo ako promjene krenu od nas, iz našeg unutarnjeg Ja, iz naše podsvijesti ako je osvijestimo. Osvijestit se možemo pozitivnim razmišljanjem, odnosno prihvaćanjem ljubavi nasuprot kuknjave, i širenja straha. Strah nas koči. Laž nas koči, dok nas ljubav jača i gura naprijed, i tako svaki dan može donijet nešto novo i lijepo u našim životima. Oni ljudi koji lažu i šire strah, koji su notorni lažljivci, a vidimo ih svaki dan na televizijama, i čitamo njihova “mudrovanja“ u tisku i na internetskim online web-stranicama, pa i na blogovima, slušamo njihove manipulacije na radio-stanicama, oduzimaju nam našu energiju, jer ako ništa drugo, podsvjesno znamo da nas vladajući političari lažu, ne svi ali većina, pa čak ako ne većina onda ona esktremna manjina lažljivaca stvara nered u našim glavama, i iscrpljuje nas svojim lažima. Sjetite se svog djetinjstva i školovanja – dovoljan je samo jedan učenik da stvori nered u razredu. Kriva je izreka, da je za svađu potrebno dvoje. Ne, za svađu je potreban samo jedan - koji stvara kaos oko sebe, i u svađu uvlači sve druge. Tako je i s lažljivcima u politici i javnom životu, pa i u našim privatnim životima. Pošto svaki čovjek sam proizvodi energiju, što se u religijama naziva aura, a u fizici ljudsko energetsko polje, mi, Božija bića, sami poništavamo negativnu energiju kojom nas hrane putem medija, ali i negativno ozračje, negativnu energiju koju emitiraju neki naši bližnji u našem okruženju – okruženju obitelji, prijatelja, kolegica i kolega, rodbine, supružnika, majke, oca, djeda i bake itd. Uvijek postoji neki član obitelji koji maltretira druge, koji stalno nadzire, kritizira, laže, manipulira, izmišlja i prešućuje, dijeli lekcije svima drugima oko sebe, i širi strah, pod izgovorom "brige i ljubavi" (dobre namjere - popločani put u pakao), ali lažna je to briga, i lažna ljubav, a s vremenom takvo ponašanje prelazi i na druge članove obitelji, i negativna energija se širi i na najmlađe – one za koje tvrdimo da ih jako volimo – našu djecu. Rezultat takvog destruktivnog ponašanja su raznorazne tegobe, poput bezvoljnosti i depresije, i druge bolesti koje se s vremenom javljaju u onih osoba kojima neka druga krade energiju kroz gore opisane pojave ponašanja, pa do onih najtežih – karcinoma ili zločudnih tumora koji ne nastaju zbog nekakve genetske predodređenosti, jer to ne postoji, već postoje samo genetska nasljedna svojstva, ali je okidač za raznorazne bolesti u sekiranju, i višku negativne energije koju primamo u sebe. Nje se možemo riješiti pozitivnim razmišljanjem, i molitvom, zatim, vjerom u sebe, počnimo od sebe, počnimo sebe voljeti kako bismo mogli i druge voljeti. Prestanimo maltretirat sve oko nas, ili se maknimo od onih koji maltretiraju. U tibetanskoj religiji postoje fizičke vježbe (tzv. Tibetanci) za pokretanje proizvodnje energije u takozvanim čakrama (energetski centri) ljudskog tijela, kojih ima sedam glavnih, pa do vizualizacije pokretanja vlastitih energetskih centara u tijelu, i to u smjeru vrtnje kazaljke na satu, pošto se Zemlja okreće oko sebe i Sunca u smjeru suprotnom od kazaljke na satu, tako da se pokretanjem energetskih centara u ljudskom tijelu poništava zemljino energetsko polje, i mi smo onda na pozitivnoj nuli. Bitno je da sami odlučimo da želimo pozitivne promjene, i da vjerujemo u to, dakle, da stvorimo samopouzdanje. Maknite se od ljudi koji vam ruše samopouzdanje! U drugim religijama se to postiže također ljubavlju prema sebi i drugima, tako i u kršćanstvu, islamu, judaizmu. Nevjernici također postižu isti pozitivan efeket ako misle pozitivno, i ako se tako ponašaju u društvu, dakle, bez mržnje, srdžbe i ljutnje, jer te pojave nas žderu iznutra, i jačaju one prema kojima to tako osjećamo, pošto je energija prenosiva, ona je, kao što su fizičari utvrdili, neuništiva, ali i prenosiva čak i na velike daljine. O tome je pričao i Nikola Tesla. Kad ga je u hotelu New Yorker u Drugom svjetskom ratu posjetila delegacija velikosrpskih političara, koji su ga za svoje prizemne ciljeve htjeli pridobiti za sebe, nije im rekao da je on srpskog roda, a Hrvatska da je njegova domovina, nego im je poručio da, kad bi njihova negativna energija bila pozitivno usmjerena prema Hrvatima, da bi njome mogli obasjati cijeli svijet. Ako nam se u glavi mota osoba prema kojoj gajimo nesimpatiju, jačamo ju svojom pozitivnom energijom koju nam ona u biti krade. Stoga treba takvu osobu "izbacit iz glave", ostavit svoju tešku prošlost za sobom. Što će nam teški teret prošlosti u sadašnjosti i budućnosti? Stoga, otpustimo srdžbu, ljutnju i strahove, i prihvatimo ljubav jer ona „liječi“ sve! Poželimo u sebi, da otpuštamo srdžbu, strahove, mržnju, ljutnju, jer nam netrebaju, i prihvatimo ljubav, jer ona nam treba, ona je poželjna, i u ljubavi se dobro, jako dobro osjećamo. U novoj godini nas čeka referendum o ulasku RH u EU. Preživjet će Hrvati i to, preživjet će ako izglasuju priključenje svoje zemlje Europskoj uniji, ostaje jedino pitanje - hoće li biti zadovoljni u novoj umjetnoj tvorevini nakon dvije protekle protuhrvatske tvorevine Austro-Ugarske Monarhije, i dvije jugoslavenske tamnice naroda. Ovisi o Hrvatima kako se postave. Nemojmo mislit, i sami sebe uvjeravat i obmanjivat, da volimo našu zemlju, Lijepu našu, od nezavisnosti do danas, na način kako smo je “voljeli“, trpeći lopovluk i obmane domaće vlasti. Na sadašnji način, laganjem, obmanjivanjem, pljačkanjem, samoobmanom, autocenzurom, i izdajom vlastite zemlje, negativni trend će se nastaviti i u EU. Međutim, pozitivni trend će nastati samo ako počnemo cijeniti svoju zemlju i sebe i svoj narod hrvatski, i ako ćemo „agresora“ (korumpirane lopuže, lažljivce i ohole, i ideološki opterećene bitange) odlučno odbaciti, kao što su agresora odbacili hrvatski branitelji u ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu od 1991. - 1995. I u privatnom životu kad žena odbaci nasilnog partnera ili muža, i nasilniku postavi granice, žrtva dobije svoj mir, i nastavlja bez problema dalje u životu, i to još bolje nego prije, jer ono što nas ne ubije - ojača nas, dakle, sve je u našim rukama, odnosno u našim glavama. Kod djece je to drukčije, ona ne mogu samo tako odbaciti roditelja jer od svog hranitelja izravno ovise, ali kad dijete iskazuje neposluh prema roditelju, onda nije problem u djetetu nego u roditelju koji ga „maltretira“, i to pod izlikom da ga navodno voli. Lažna je to ljubav. Prava ljubav je kad pustimo dijete da slobodno živi, a ne da mu se stalno govori da nešto krivo radi, da je lijeno, glupo, niškoristi i sl. Ma ne radi dijete krivo nego kopira nas, preuzima obrasce našeg ponašanja, samo što mi imamo visoko mišljenje o sebi, imamo veliki ego pa to ne priznamo. Dijete zna najbolje što mu treba ako ga se pusti na miru, jer sluša svoje unutarnje Ja. Prozivke tipa – nećeš položit test u školi ako se tako ponašaš, ili, lijen/-a si - nećeš uspjet u životu i slično, dijete usmjerava prema negativnom jer mu takve kritike ruše samopuzdanje, i zaista onda neće uspjet, ali krivci za to su roditelji, ne dijete. Ista je situacija u školi ili na fakultetu kad nastavnici znaju maltretirat učenike i studente, pa se učenici i studenti bune na raznorazne načine, pa i nedolaskom na nastavu. Veliki zločini predstavljaju kršenja ljudskih prava, pa i djetetova, a ne samo atomske bombe, etnička čišćenja, ratne agresije i slično. Pedofilija je najveći zločin ovog svijeta, jer je taj zločin usmjeren prema onima koji se ne mogu branit, a kao što vidimo, u naše vrijeme se taj zločin silno povećava, što je dokaz koliko negativne energije u nekima prevladava, i koliko je društvo zatrovano. Kad dijete počne cmizdrit, plakat, i negodovat zbog bilo čega, „čudno“ se ponašat, pa i u pubertetu, onda nisu hormoni jedini „krivac“, i to znači da protestira, i da je uzrok u roditelju, a ne u djetetu koje na način “protesta“ odbacuje svog „agresora“ od sebe. Vikat na dijete koje plače, sa zahtjevom da prestane, najgori je oblik odgoja. Kažnjavanje djeteta ili teenagera - najgori je oblik odgoja. Utjeha, ljubav i dizanje samopouzdanja djetetu – najbolji je odgoj – najveća je ljubav. Odlučno NE agresoru znači automatsko zaustavljanje agresije – na naše dostojanstvo, na naš integritet, na Lijepu našu, ili pak na uništenje okoliša. Ako izglasamo ulazak u EU, ne samo da ćemo preživjet kao narod s vlastitom državom, nego ćemo i prosperirat ako ćemo se postaviti prema inozemstvu, pa i „inozemstvu“ zvana EU, odlučno i dostojanstveno, s vlastitom nacionalnom politikom i nacionalnim interesima i zahtjevima kad smo mi u pitanju. Ako ne izglasamo ulazak u EU, opet ćemo preživjet, čak i prosperirat, napredovat, zašto ne, samo udaljimo korumpirane lopuže, i ideološke ljevičarske ekstremiste iz hrvatske politike, i odmah sve kreće nabolje. To je već u svijetu iskušani recept kako se društvo vrlo brzo oporavi, čim počne pozitivno djelovati, a to znači kradljivce, lažove i mangupe protjerati iz javnog života, pa ako treba i izbaciti izvan gradskih zidina kao u staroj Grčkoj. Arapsko proljeće 2011. godine pokazalo i dokazalo je kako se ruše diktatori koji su na vlasti bili i do 40 godina dugo i predugo, kao npr. Mubarak u Egiptu, ili Gadafi u Libiji - vlast, ako se ne može drukčije smijenit, i ako radi protiv interesa naroda, ruši se na trgovima i na ulicama. Rušenjem takve loše vlasti, ukinut je i strah u ljudima koji je režim desetljećima podgrijavao i širio. Narod se oslobodio straha i s vlasti srušio korumpirane diktatore. Jedno je upozoravati na realne opasnosti, a drugo je sustavno širiti strah putem laži kako bi se ostvarila nekontrolirana i dugogodišnja vladavina neke političke opcije. Stoga je skidanje krinke s vladajućih lažova prva i osnovna zadaća svakog slobodljubivog čovjeka. Ne piše u Bibliji bez veze: „Samo istina će vas osloboditi!“ Osloboditi čega? Straha, i „ropstva“. Jer, strah zarobljava čovjeka u nevidljive lance. Isus je rekao: „Nebojte se!“ Svjetska geo-politika, i vladajuća politika u svijetu je takva kakva jest. Kolektivnom molitvom može se što šta pozitivno promijeniti. Već i molitva 12 ljudi na jednome mjestu stvara pozitivno jako ozračje – energiju koja putuje do onih koji se trebaju pozitivno promijeniti. To je sve već isprobano i pokazalo se pozitivnim. Ne poziva npr. papa bez veze da se ljudi mole, barem u krizna vremena, npr. za čelništva vodećih super-sila da ne počine kakvu glupost i nove masovne zločine s pogledom na arsenal atomskih bombi i druga uništavajuća oružja kojih su mnogi spremni se latiti bez pardona, jer su „slijepi“, slijepi svojom ohološću, i svojim velikim egom. Ego se ruši pozitivnim primjerom, kroz molitvu, kroz ljubaznost, naravno, ako smo izloženi agresiji branit ćemo se, nećemo okrenut drugi obraz da nas udare, i nećemo se dat uništit, jer želimo živjet, kao što je rečeno, bilo na razini nacije, ili na razini svakog pojedinca u svom društvu i odnosu prema drugima, zaustavljamo agresiju time što se mičemo od agresivnih ljudi, i ne dozvoljavamo da nas svojom negativnom energijom zarobe, i da sami postanemo negativni. (Nisu slučajno Hrvati 1991. izabrali put nezavisnosti, i otcjepljenja od Jugoslavije i Srbije, jer su podsvjesno znali da će bit uništeni ako se ne maknu od agresivne politike Slobodana Miloševića i vrha tzv. JNA.) Stoga je važno da i narod s vlasti sruši svaku onu vlast koja ga laže, koja mu prešućuje bitno. Zagrebački nadbiskup nije bez veze poželio uspjeh novoj vlasti u Hrvatskoj, tzv. crvenoj vlasti (iako je i prethodna bila „crvena“, samo što se licemjerno skrivala, brišući svoj stvari identitet kroz medijsku propagandu), potičući je na pozitivna djelovanja. Isus nije fizički rušio Rimsko Carstvo nego mentalne blokade u ljudima, i kad su one srušene, srušeno je i zemaljsko carstvo nepravde. To što se ljudi uvijek vraćaju na staro, njihov je problem – oslobođenje je uvijek nadomak njih – polazimo od sebe, i promijenimo sebe, pa ćemo i svijet promijenit. Ako sami mijenjamo svijet, kao pojedinci, ili čak kao narodna zajednica – izgorjet ćemo, i nastradat ćemo, ali ako sebe promijenimo, lako ćemo onda promijenit vlast tako kvalitetno da to neće biti samo puka promjena stranaka i koalicije na vlasti, i pojedinaca u Uredu predsjednika Republike, nego stvarna promjena, jer ona počinje u našim glavama. Stoga je vrlo važno i prevažno ukazivati na laž, i na lažljivce, skinuti masku obmane s njih, jer samo tako se otvara prostor za nove ljude koji nemoraju biti pokvareni kao njihovi prethodnici, jer nitko nije pretplaćen na pokvarenost, nego je na nama koju stranu želimo izabrati – imamo slobodu izbora, iskoristimo tu uvijek nazočnu slobodu u nama! Nisu Nostradamusova proročanstva, i proročanstva sličnih proroka, odnosno prenositelja informacija, zato da plaše ljude, nego da ljudi izvuku pouku iz mogućih budućih negativnih događaja, odnosno da utječu na svoju sudbinu. Ne glasi bez veze narodna poslovica da je „svatko kovač svoje vlastite nesreće, ili sreće“. Ništa nemora biti onako kako je rečeno – ali sve može biti onako kako odlučimo, i izaberemo, jer imamo slobodu izbora – svatko od nas tu slobodu izbora nosi u sebi, u svom umu, i u svom srcu. Ako samo kukamo, i kritiziramo, ako samo pesimistično gledamo na sadašnjost i budućnost, dogodit će nam se negativno, jer tako privlačimo negativno koje se za nas zalijepi kao katran pa ga se naoko ne možeš riješit. Ali, čim okrenemo ploču, i razmišljamo pozitivno, pokrećemo val pozitivnih promjena. Ako zračimo pozitivnom energijom rješavamo se čak i bolesti. Koliko je ljudi preživjelo rak samo zato što su vjerovali u sebe i svoje ozdravljenje. Jako puno. Nije sve gotovo kad nam netko kaže da je gotovo. Gotovo je onda kad mi pomislimo da je gotovo, i beznadno. Depresija, glavna bolest ovog svijeta u moderno doba, je isključivo rezultat negativne energije koja nas okružuje. Pokrenimo se, i bez ikakvih tabletica i tableta ćemo ozdravit, samo se treba maknuti od negativnih ljudi koji nas živciraju, i kradu nam našu energiju. Promijenimo posao ako smo izloženi od pretpostavljenih i naših kolega nekom mobbingu ili stalnom kritizerstvu, ili ako nam ruše samopouzdanje, iako smo svjesni da baš dobro i radišno radimo. Promijenimo bračnog partnera/partnericu ako vidimo da kraj njega venemo dok on/ona kao da nema briga, jer zaista i nema, sekirate se vi, a ne on/ona. On/ona živi super – na račun vaše pozitivne energije koju pretvara u negativnu, i njome se također „hrani“. Ako kao narod kukamo zbog vlasti koja sve poskupljuje, koja krade i potkrada državu, i ugrožava je kroz korupciju jer time uništava nacionalnu sigurnost – promijenimo vlast! Mi smo gospodari, ne oni, oni su samo formalni gospodari naših sudbina, a gospodari naših sudbina smo mi sami. Nemamo pravo se izgovarati na okolnosti. Okolnost jest u nama. Mi smo „okolnost“. Ovom prilikom ću izostavit klasičnu Novogodišnju čestiku, i umjesto nje vam poručujem: Pokrenite se! Počnite misliti vlastitom glavom. Izbjegavajte savjete oholih lažljivaca i budala, idijota u odijelima, jer čovjeka se po odijelu ne poznaje, nego se nasjeda na manipulacije. Bitna su djela, ne riječi, i to pozitivna djela, i onda nije bitno tko je kakve boje kože, kojim jezikom govori, kojeg je spola, kojeg etničkog podrijetla, u koju klasu spada, koje je vjere ili je nevjernik, i koje je nacionalne pripadnosti, već su bitna pozitivna djela! Što će nam naš veličanstveni i genijalni um ako ga ne iskoristimo pozitivno? Um bez duše je nula, samo materijalni privid koji nestaje kao što je i proizveden. Oteto – prokleto! To je to, što se tiče materijalnog, a ljepota naše duše je iznad materijalnog, i samo ona stvara mir u nama, i samo tako napredujemo, jer sreća nije po tome koliko zarađujemo, koliko materijalnog bogatstva gomilamo, jer sve to nestaje u jednom jedinom času, u hipu sve nestane, dok duša ostaje i traje, i traje. Egzistencija svakog od nas ima svoj razlog postojanja. Nitko nije predodređen da bude patnik, jadnik i pehist, niti da bude sam i usamljen. Nismo slučajno na ovom svijetu. Trgnimo se, pokrenimo se, zbližimo se pozitivnom energijom, i tako ćemo se osloboditi svega što nas opterećuje, i postajemo slobodni, i sretni! Sve ovisi o nama, i jedino i samo o nama. Čitamo se u Novoj godini. CBK |
21.12.2011., srijeda
'Crveni' Božić?
 Takozvani liberalni Jutarnji list, u kojem vedre i oblače simpatizeri komunista i sovjetskog doušnika 'Tita', sa dozom cinizma najavili su nakon ovogodišnjih (jadnih) izbora formiranje nove, „crvene vlade, već za Božić“. Naoko tipičan primitivizam koji hara žutim tiskom Republike Hrvatske koji je potisnuo bilo kakvo objektivno i istraživačko novinarstvo, dok cenzura u medijima poprima razmjere cenzure totalitarnih društava kao u bivšem Sovjetskom Savezu i Trećem Reichu, ili u Sjedinjenim Američkim Državama (nakon usvajanja tzv. anti-terorističkih zakona), Europskoj uniji, Ruskoj Federaciji i komunističkoj Kini. Čemu služi cenzura? Prešućivanje nekih vijesti, prešućivanje nekih osoba i njihovih ideja, i iskrivljavanje istine, uključujući iskrivljavanje povijesne istine, te krivotvorenje činjeničnog stanja čini cenzuru koja, pomiješana s poluistinama, i tu i tamo s istinom, predstavlja agitacijsku propagandu (agitprop) kakvu su utemeljili boljševici na čelu s njemačkim agentom 'Lenjinom' u Oktobarskoj revoluciji, i usavršili njemački nacisti na čelu s Hitlerom koji je osobno vodio agitprop, dok je Goebbels poslije postao ministrom propagande. Partizanska agitacijska propaganda u Drugom svjetskom ratu osjeća se i danas u medijima Republike Hrvatske, i vladajućoj politici bivših komunista, i ona služi etiketiranju političkih protivnika sa ciljem njihove eliminacije s političke scene, odnosno rješavanju konkurencije u politici. Na taj način smo dobili monopol vladavine isključivo bivših komunista u Republici Hrvatskoj. Na taj način je kroz propagandu oklevetan Dobroslav Paraga koji se borio upravo protiv monolita bivših komunista. Kako je izgledala agitacijska propaganda osjetila je Republika Hrvatska u vrijeme svoje borbe za nezavisnost i slobodu kada je u ratu na dva fronta iz Beograda vođena propaganda protiv Hrvatske koja je iskrivljenim informacijama bombardirana izvana, odnosno iz Beograda, i iznutra od strane pete kolone (pobunjeni Srbi). Međutim, ista takva propaganda vođena je i unutar Hrvatske protiv razvoja demokracije i pravne države. Tipičan primjer propagande je stvaranje lažnih mitova od nekih dužnosnika, primjerice, od ratnog ministra obrane Gojka Šuška kojeg dio hrvatske javnosti drži hrvatskim junakom. U stvarnosti je njegov pomoćnik bio šef vojne tajne službe SIS, Josip Perković, bivši šef zagrebačke Udbe kojeg se osnovano sumnjići da je odgovoran za likvidaciju hrvatskih političkih emigranata (boraca za slobodu i demokraciju protiv totalitarnog komunizma) na Zapadu u doba Titove Jugoslavije. Danas je jedan od petorice udbaša koji se nalaze na tjeralici Interpola po nalogu njemačkog glavnog državnog odvjetništva i bavarske krim-policije. Gdje se krije? Ne krije se, slobodno živi u Zagrebu pod zaštitom državnog vrha Republike Hrvatske, i potpuno je svejedno tko vladao u Banskim dovrima i na Pantovčaku, rezultat je uvijek isti – udbaši uživaju zaštitu hrvatske države koju su pretvorili u svoj service. (To se vidjelo i na primjeru brzog oslobađanja Josipa Boljkovca iz pritvora.) Mediji licemjerno prozivaju hrvatske branitelje za ratne zločine dok o srpskim ratnim zločinima, i zločinima državnog terora bivše SFRJ, šute, odnosno vode agitacijsku propagandu.  'Crveni i crni' (naziv za crvene)  Od prvog predsjednika Franje Tuđmana stvoren je također mit, dok je on postavio vodeće udbaše na čelo države, Josipa Manolića, Josipa Perkovića, Josipa Boljkovca, Zdravka Mustača i druge. Udbaši su preživjeli sve režime, i griju se na vatrici vlasti iz razloga što je to normalno pošto vlast od 30. svibnja 1990. do danas obnašaju bivši komunisti, a udbaši su također bivši komunisti. Tako nije neočekivano kad Josip Manolić u izbornoj noći grli Zorana Milanovića, novog premijera Republike Hrvatske.  Međutim, mit je tzv. 'crveni Božić', ili vlast 'crvenih' u liku Kukuriku-koalicije, jer crvena vlast postoji od 30. 5. 1990. u kontinuitetu, bilo kroz HDZ, bilo kroz SDP, danas Kukuriku-koaliciju. Sve je isto, samo što su monopolisti međusobno podijelili uloge, te su jedni „crni“ i „desni“, dok su drugi „crveni“ i „lijevi“, a u stvarnosti su svi titoisti, t.j. svi su „crveni i lijevi“, samo što neki naglašenije koriste nacionalnu frazeologiju, a drugi manje upadljivo ali dovoljno učinkovito. Dok se Hrvati daju vuč za emocije simbolizirane nekim simboličnim gestama tipa polaganja vijenaca na grobu predsjednika Tuđmana i slično, gube svoj suverenitet, svoje dostojanstvo (dignitet), i gube svoju slobodu stečenu krvlju u Domovinskom ratu. (Naime, čim je predsjednik Josipović položio vijenac na grobu prvog predsjednika Tuđmana, čak i u Bleiburgu pred spomenik bleiburškim žrtvama komunizma, odmah su neki mislili da je pravi predsjednik, ali gube iz vida da je položio vijenac i na grobu velikosrpskog agresora i srpskih pobunjenika u genocidnoj tzv. Republici Srpskoj u Bosni.) Bivši komunisti su lukavo komunizam preimenovali za domaću uporabu u 'antifašizam“, i ustrajno brane lik i djelo diktatora Tita, i (autoritarnog) predsjednika Tuđmana, a istovremeno idu ruku pod ruku s neoliberalima sa Zapada, s krupnim kapitalistima kojima su prodali, i inozemstvu izručili, gotovo svo gospodarstvo ili privredu Hrvatske od koje su stvorili samoposlugu, i tajkunizirali Lijepu našu, tako da smo postali mini Sjedinjene Američke Države s ništa manjom policijskom državom nego preko 'velike bare'. Hitlerova politika u Washingtonu U Sjedinjenim Američkim Državama je 15. 12. 2011. donijet novi zakon pod nazivom NDAA – Nacionalni obrambeni zakon o ovlastima, koji vrijedi kao tzv. anti-teroristički zakon, i omogućava uhićenje bilo kojeg državljanina Sjedinjenih Američkih Država, njegovo neograničeno pritvaranje, i eliminaciju nepoćudnih građana. To je zakon koji je vrlo sličan uredbi sa zakonskom snagom koju je donio Hitlerov režim odmah nakon preuzimanja vlasti od 30. siječnja 1933. godine, i koji je omogućio obračun sa svim politički nepodobnim osobama u Njemačkoj, odnosno omogućio je 'čistku'. U Hrvatskoj je čistka davno provedena, još devedesetih godina, a s vremena na vrijeme se čelična metla uvijek iznova zamaše prema politički nepodobnima, uključujući i prema pripadnicima bivše vlasti koji imalo odskaču od službene linije, a to je titoizam u službi krupnog kapitala, i paktiranje s Beogradom! Paradoks je da jedan bivši komunist i eks-komunistički novinar Josip Jović postaje simbol 'hrvatskog otpora' na Hrvatskoj televiziji, dok je devedesetih u stilu agitacijske propagande u Novom listu i Slobodnoj Dalmaciji obračunavao s Paraginim pravašima. Njegova 'obrana' istine u stvarnosti je obrana mita, jer telefonski razgovori između Mile Dedakovića – Jastreba, i predsjednika Tuđmana, njegovog ministra obrane Gojka Šuška, i predsjednikova savjetnika Hrvoja Šarinića, su autentični, odnosno ne predstavljaju montažu jugoslavenske prosrpske vojne tajne službe KOS JNA. 'Oporuka Vukovara' Siniše Glavaševića nije manipulirana nego autentičan povijesni dokument koji svjedoči o veleizdaji koje je vrhovništvo RH na čelu s predsjednikom Tuđmanom, i Josipom Manolićem, počinilo. Međutim, mit se brani svim sredstvima, dok je tragedija da istinu brane jugo-nostalgičarski novinari bliski Kukuriku-koaliciji, ali njihov motiv je jasan, ali ne iz brige za istinu kao takovu, i iz brige za Hrvatsku, nego jer zamjeraju bivšem partizanu Franji Tuđmanu što je odstupio od tvrde titoističke anti-hrvatske linije nakon Hrvatskog proljeća 1971. godine. Njima je bilo kakva hrvatska država nepojmljiva, zato se i zalažu za što brži ulazak RH u EU kako bi se hrvatska državnost poništila. Nakon što je predsjednik Tuđman smijenio Josipa Perkovića sa čela vojne tajne službe SIS, ministar obrane Gojko Šušak ga je imenovao svojim zamjenikom u MORH, međutim, od Šuška se pravi mit, a vidi se njegova mizerija kad je Vukovar u pitanju. (Dokaz da su lažne priče o tome da se Vukovaru nije mogla dostaviti vojna pomoć je, što je u isto vrijeme Dobroslav Paraga dostavljao Vukovaru vojnu pomoć, i što je jedna satnija Hrvatskih obrambenih snaga ušla u Vukovar u rujnu 1991. kad je obruč oko Vukovara već bio stegnut, a početkom studenog 1991. su Tuđmanove snage u Osijeku prisilno zadržale još jednu satniju Hrvatskih obrambenih snaga koja je upućena u Vukovar.) Taj mit još i jača, jer Gojka Šuška napada brat Vesne Pusić koji je zahtijevao ukidanje ulice u Zagrebu nazvane po Gojku Šušku, tako da su bivši komunisti stvorili totalnu zbrku koja im odgovara, jer sada cinično 'argumentiraju' ovako: Evo, Hrvati, nismo ukinuli aveniju Gojka Šuška u zagrebačkoj Dubravi (kod bivše nove vojne bolnice), ali zauzvrat ne ukidamo Trg maršala Tita. (Tako glasi službeni stav sramotne Zagrebačke skupštine.)  Zaista, zaista lukavo, zapravo, perfidno. Sjećamo se kako je Josip Manolić stalno vodio propagandu o navodnom ustaškom krilu u HDZ-u, o „desnom krilu“, koje da simbolizira Gojko Šušak. Sve je to bila magla koja je služila bacanju hrvatskoj javnosti pijesak u oči. Gojko Šušak sigurno nije bio 'ustaša', niti je personificirao „desno krilo“ u HDZ-u, jer onaj tko sebi za zamjenika uzima udbaša Josipa Perkovića nije 'ustaša' niti 'desničar'. Bivši komunist Drago Frančišković, koji je po nalogu generala Martina Špegelja ustrojio hrvatsku vojnu tajnu službu, i bio njezinim prvim ravnateljem, sve dok ga Josip Perković nije 1991. izbacio i preuzeo službu, nazvavši je SIS, veže njegovo ime uz cijeli niz politički motiviranih atentata i ubojstava devedesetih godina. Perkovićev sin je savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Josipovića. Možete si misliti kakvog predsjednika imamo, odnosno, kakvog ste i kojeg to kandidata za predsjednika Republike izabrali. (Da se razumijemo, da je Milan Bandić postao predsjednik Republike, sve bi ostalo isto, jer i on je bivši komunist koji se, kao i svi bivši komunisti, znalački koristi nacionalističkom retorikom.) Ron Paul? U Sjedinjenim Američkim Državama u tijeku su predizbori u oporbenoj Republikanskoj stranci SAD za predsjedničkog kandidata. Najviše glasova dobiva kandidat Ron Paul koji se zalaže za smanjenje moći bankarsko-burzovnog Wall Streeta, i narodne banke Fed (Federalne rezerve) koja nije su službi javnosti nego privatnih naftno-bankarskih tajkuna. Također se zalaže za trenutno zaustavljanje ratova, i povratak američkih postrojbi sa svih svjetskih kriznih žarišta natrag u Sjedinjene Američke Države. Zahtijeva ukidanje tzv. anti-terorističkih zakona, i povratak poštivanju Ustava Sjedinjenih Američkih Država. Njegov politički program sadrži tri točke: Ustav, slobodarska prava, i pitanje – Možemo li si nešto priuštiti. Iako je sijed i star, te nije ljepotan i šminker, Ron Paul izuzetno je postao popularan među mladim ljudima i mlađim biračima, i njegova popularnost raste iz dana u dan, slično kao Obamina prije posljednjih predsjedničkih izbora, samo što obojica imaju različite političke programe, odnosno Obama nije imao konkretne zahtjeve, osim povlačenja američkih postrojbi iz Iraka i zatvaranje sramotnog logora Sjedinjenih Američkih Država u vojnoj bazi Guantanamo na Kubi. 'Guantanamo' nije zatvoren i rasformiran, postrojbe iz Iraka su povučene, dok se rat u Afganistanu rasplamsao, te je predsjednik Obama ojačao američke snage i snage NATO-pakta u toj regiji svijeta. Anti-terorističke zakone nije ukinuo, naprotiv, pod njegovim predsjedništvom je Kongres donio novi tzv. anti-teroristički zakon što predstavlja potpuni slom njegove politike. Njegova kritičarka Naomi Klein s pravom ga je nazvala marionetom Wall Street-a, jer je naglasila da su njegovi glavni savjetnici ujedno predstavnici krupnog kapitala. U biti, on je izbor Rockefellera, dok je američkom narodu podmetnut kao neka velika navodna nada u stilu John F. Kennedya koji je bio istinska nada mlade generacije, koju je opravdao, za razliku od Baracka Obame. Zato je JFK ubijen. Koliko je Obamina politika destruktivna vidi se i po tome što njegova administracija, posebno State Department na čelu sa Hillary Clinton, podupire u Republici Hrvatskoj najdestruktivnije političke snage, vladajuće titoističke ekstremiste, jučer HDZ, danas SDP i Kukuriku-koaliciju! Dok State Department licemjerno kritizira ruskog predsjednika Putina da krivotvori izbore i guši prosvjede ruske oporbe (sigurno da Putinov režim nije demokratski, daleko od toga), u isto vrijeme u policijskoj državi SAD sila vlasti gazi prosvjednike iz pokreta 'Occupy Wall Street' [Okupiraj Wall Street]. Svemoćni tajni Bliderberg otvoreno izlazi iz sjene na javnu političku scenu Tajna para-parlamentarna organizacija krupnog kapitala i naftno-bankarsko-medijskog carstva, 'Bilderberg', postavlja svoje ljude na vodeće položaje u insititucije EU, čak i na čelo vlada pojedinih zemalja-članica Europske unije, kao u Italiji, što nije bilo teško nakon što se tajkun Silvio Berlusconi zamjerio i zgadio većini talijanske javnosti svojim ženskarenjem i raskalašenim tulumima, izigravanjem pravne države, korupcijom, i spin-doktorskim ponašanjem. I nova čelnica Međunarodnog monetarnog fonda, koja je zamijenila osramoćenog Strauss-Kahna, je Bilderberg-kadar, kao i šef Vijeća Europske unije, i mnogi drugi u Bruxellesu. (Bivši 'komesar' za proširenje EU, koji je pregovarao s RH, također je željeni kandidat Bilderberga.) 'Bilderberg' je jedna od vodećih izvršnih masonskih borbeno-ateističkih anti-nacionalnih tajnih organizacija, i provoditeljica ideologije liberalizma, odnosno udarna šaka bankarsko-naftnog lobbya s Wall Street-a i londonskog City-a. To što je predsjednica njemačke vlade, Angela Merkel, koja je inače bila željena kandidatkinja Bilderberga za njemačku kancelarku, izbacila u eri krize euro-zone Veliku Britaniju iz sustava glavnog odlučivanja Europske unije trajati će samo privremeno, jer to nije u interesu Bilderberga, tako da će njemačka kancelarka uskoro doživjeti političku katastrofu, a već je njemački mas-mediji pod utjecajem Wall Street-a drmaju neizravno napadima na njemačkog predsjednika Wulffa koji predstavlja njen izbor. Također, činjenica što je kancelarka Merkel zabranila Srbiji, zbog krize koju Beograd izaziva na Kosovu, kandidaturu za EU, također ne odgovara Bilderberg-organizaciji, tako da je Angela Merkel praktički na odlasku iz politike, osim ako ju ne podupre Putinova Rusija, što nije isključeno. Iako se Francuska (i predsjednik Sarkozy) pokazala u euro-krizi kao saveznik Njemačke protiv Velike Britanije, uskoro će se Francuska okrenuti protiv Njemačke, naime, Bilderberg i Henry Kissinger znaju kako se preko noći stvaraju i raskidaju savezništva. A kad se to dogodi, onda njemačka oporba ima 'argument' s vlasti skinuti Angelu Merkel i njene kršćanske demokrate, umjesto kojih dolaze socijaldemokrati, zeleni, i bivši komunisti diktatora Ericha Honeckera. Ne smije se zaboraviti da je Socijalistička internacionala bila uvijek vjerna krupnom kapitalu, a Manifest komunističke partije Karla Marxa je 1848. objavljen u Londonu, a ne u Berlinu ili Moskvi! Naprotiv, njemačka krim-policija je u to doba za Karlom Marxom raspisala tjeralicu zbog njegovog političkog ekstremizma, tako da je ovaj pobjegao iz njemačkih zemalja u Veliku Britaniju gdje je uživao politički azil. Masovna histerija i naricanje u Pjongjangu 2011. kao u Zagrebu i Beogradu, 1980. Umro je sjevernokorejski komunistički diktator. Mas-mediji u RH ismijavaju histeriju masovne žalosti u toj zarobljenoj zemlji, ali zaboravljaju da je takva identična histerija vladala u SFRJ kad je umro 'drug Tito'. Olako se zaboravlja naricanje utučenih igrača Hajduka i Crvene zvezde na splitskom stadionu Poljudu, i poruke jugoslavenskih građana u tv-kamere da zaista ne znaju kako će se sada nastaviti život bez 'druga Tita'. Takvo ponašanje je u totalitarizmu normalno, jer komunistička partija čini ljude ovisnima o vlasti, posebno od diktatora koji je i 'otac i majka' narodima i građanima. Staljin je, primjerice, nosio titutulu 'Otac naroda'. Na njegovom sprovodu bilo je pet milijuna sovjetskih građana. Tito je također bio voljeni vođa, veliki partizanski komandant, veliki antifašist, još veći komunist, veliki borac za radnička prava, veliki državnik, veliki vođa 'nesvrstanih' itd., uglavnom, bio je nezaboravni Magnum TITO, crveni firer bez presedana na balkanskom poluotoku, kao što je sjevernokorejski diktator na korejskom poluotoku. (Najveći doček u nekoj posjeti inozemstvu Tito je imao u Sjevernoj Koreji gdje mu je bratski režim priredio nezaboravni masovni miting na stadionu.) Masovna histerija u Pjongjangu 2011. podsjeća na onu u Zagrebu i Beogradu, 1980. godine. 'Crveni Božić' neće 2011. biti ništa manje 'crven' nego prethodnih godina, i posljednja dva desetljeća, ali, to će biti posljednji Božić sa božićnicama u javnom sektoru, jer 'socijaldemokrati' Zorana Milanovića, i 'narodnjaci' Vesne Pusić i Radimira Čačića, moraju se dokazati pred europskim i američkim neoliberalima, i Međunarodnim monetarnim fondom. Stegnite svoj remen – bando lopovska? Od Božića 2011. počinje inverzija poklika 'Stegnite vi svoj remen, bando lopovska', jer 'banda' je u ovom slučaju sada hrvatski narod koji će vladavinom Kukuriku-koalicije morati stegnut remen, ali Hrvati su si sami krivi, jer kad su neki pozivali na generalni štrajk i masovne prosvjede protiv ove užasne političke korupcije i pljačke industrije i gospodarstva, i rasprodaje zemlje, narod je sjedio doma na kauču, i gledao glupu televiziju koja ga je učinila još glupljim, i još nemarnijim. Za utjehu, onaj pravi 'crveni' Božić bio je 1945. godine kada je Titova vlast od tzv. oslobođenja do Božića likvidirala svakog šestog Hrvata. Sretan Božić svima – zvuči u ovom kontekstu sarkastično, ali svejedno Sretan, radostan i čestit Božić! Pa što bude, i, nedajte si ukrast Božić! Pozitivne promjene se mogu dogoditi tek promjenama u vašim glavama, prema tome – pamet u glavu! CBK |
11.12.2011., nedjelja
NOVA KNJIGA: POVIJEST DRUGOG SVJETSKOG RATA
Sretan rođendan idejnoj kreatorici bloga želi CBK! :-) Iz tiska je izašla nova knjiga na temu političke povijesti, autora profesora Gorana Jurišića, iz trilogije PRAVO NA BORBU, pod naslovom: "Pravo na borbu: Povijesna istina o Drugom svjetskom ratu - Uzročno-posljedične veze" ili skraćeni naslov: WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u Zagrebu, pod brojem 781393. ISBN: 978-953-979-04 (za cjelinu) ISBN: 978-953-97922-1-1 (za prvi svezak) Knjiga ima 1004 stranice, i napisana je na temelju 293 pojedinačna povijesna izvora, uključujući dokumente i faksimile, uz brojne druge izvore koji su navedeni u samim tekstovima na licu mjesta. Djelo se temelji i na najnovijim izvorima s kojih su u raznim arhivima svijeta posljednjih godina, pogotovo nakon pada Berlinskog zida, skinute oznake tajnosti, ali i na dokumentima s kojih nije skinuta oznaka tajnosti (sadrže dokaze o ratnim zločinima), ali su radi interesa hrvatske javnosti objavljeni u ovom djelu o svjetskoj i hrvatskoj političkoj povijesti. Djelo "WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE" sadrži neke do sada u hrvatskoj javnosti i publicistici neobjavljene originalne fotografije (u crno-bijeloj tehnici) s Istočnog bojišta u nekadašnjem Sovjetskom Savezu, 1941./1942. godine. Knjiga se bavi povijesnim uzrocima prošlih događa koji su doveli do Drugog svjetskog rata, ondašnjom geo-politikom različitih vlada, država i tajnih organizacija, i objašnjava zašto se nešto u prošlosti dogodilo. Knjiga služi edukaciji, odnosno, obrazovanju, i razvoju demokracije u Republici Hrvatskoj, jer se bavi osnovnim ljudskim pravom - pravom na povijesnu istinu! U knjizi su određene povijesne ličnosti stavljene pred zid, odnosno strojnicu povijesti - sudila im je povijest! Knjiga s povijesnom tematikom Drugog svjetskog rata ne predstavlja službenu povijest nego povijesnu istinu bez cenzure, i u tom smislu je autor na početku svoje knjige citirao Voltairea: "Službena povijest predstavlja laž o kooj su se moćnici dogovorili" Knjiga "WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE" nije u skladu s očekivanjima vladajuće politike u Hrvatskoj, te stoga neće biti popularna na "dvoru", ali može postati popularna među pukom - recipijentima, čitateljicama i čitateljima, čija će kritika biti jedino mjerilo vrijednosti djela. Knjiga sadrži i sažetak pregleda svjetskih bojišta, i hrvatskog ratišta, ali je naglasak na ustanovljavanju, i objašnjavanju UZROKA povijesnih događaja - zašto se nešto dogodilo, i kako je zaista bilo. Posljedice prošlih događaja imaju svoje povijesne uzroke koji se često u hrvatskoj javnosti metu pod tepih, a autor ih je izvadio ispod tepiha, i objasnio. Knjiga je pisana na načelu sine ira et studio, i prvo je takvo sveobuhvatno djelo na temu povijesti Drugog svjetskog rata u povijesti hrvatske publicistike koje nije prošlo autocenzuru ili postalo žrtvom cenzorske škare režima vlasti, ali ne zato što je vlast demokratska, nego zato što ne može kontrolirati sav protok informacija. Knjiga može bit zanimljiva, jer autor nije dvorski povjesničar nego nezavisni intelektualac koji nije ničiji plaćenik. Jedini dug ima prema čitalaćkoj publici, i javnosti. Knjiga je podijeljena u mnoštvo malih poglavlja što olakšava njezino čitanje, s obzirom na mnoštvo stranica, sveukupno 1004 stranice. Novost u hrvatskoj publicistici, a koju je uveo autor knjige, jesu komentari uz interpretaciju povijesti koji su zasebno izdvojeni, i predstavljaju pravo na autorovo mišljenje koje se ne mora slagati s mišljenjem pojedinih čitatelja. Knjiga je, međutim, tako koncipirana da čitateljstvu ostavlja prostor na stvaranje vlastitog zaključka, i mišljenja o temi. Uglavnom, u knjizi se skidaju krinke s određene povijesne laži, te se povijesna istina izdiže iz pepela kao ptica Phoenix. Oni koji su stvarno završili na smetlištu povijesti su u knjizi imenovani kao takvi, a poseban pijetet je u knjizi dat žrtvama rata, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Knjiga služi izvlačenju pouke u sadašnjosti i za budućnost, jer povijest je učiteljica života. Stoga je ona prilog i miru. U svakom slučaju, onaj tko voli, nek' izvoli - nabavit i pročitat knjigu koju je vrijedno uvijek iznova tijekom života otvorit i pročitat, jer obično se tek nakon drugog, ili trećeg čitanja shvaća bit, i poruku koja knjiga pronosi kroz vrijeme. Ugodno čitanje želi CBK! |
01.12.2011., četvrtak
Svijet na rubu
 Počelo je! Bubnjevi rata udaraju svom silinom. O tome je bilo riječi na ovom blogu koncem prošle godine, da se može dogodit. Sad smo na rubu, a Hrvatska se nalazi na rubu tog ruba, jer nismo kao društvo ništa učinili da se zaštitimo, i osiguramo, barem kako-tako. Samo čudo može svijet spasit da ne bude gurnut preko ruba! Umjesto harmonije, svijet upada u kaos. Čovječanstvo iz Prvog svjetskog rata, i Drugog svjetskog rata, nije izvuklo nikakvu pouku – i osuđeno je na ponavljanje prošlosti! To je zakon povijesti! Osnivanje Organizacije ujedinjenih naroda, i najvažnijeg tijela ove središnje međunarodne organizacije – Vijeće sigurnosti UN – trebalo je služiti očuvanju mira među narodima u svijetu, i nezavisnosti naroda. Umjesto toga je sam UN postao instrument različitih silnica, i sila, pomoću kojeg se krši suverenitet (nezavisnost) naroda, i svjetski mir! Pomoću OUN provodi se nasilje diljem svijeta, i krše ljudska prava – ovisno o sili koja vuče konce na svjetskoj političkoj sceni. Povelja OUN jamči nemiješanje u unutarnje stvari zemalja-članica Ujedinjenih naroda. Dvije svjetske super-sile, (bivši) SSSR, i SAD, (uvjetno) su se držale nakon Drugog svjetskog rata načela nemiješanja, međutim, obje sile znale su ga i flagrantno prekršiti. Tako npr. SSSR prilikom vojne intervencije u Afganistanu, 1979. godine, ili SAD kad su si uzele pravo nadziranja stanja ljudskih prava u ondašnjem Istočnom bloku, i izricanja opomena i sankcija, odnosno primjenom politike 'mrkve i batine', što je specijalitet State Departmenta. Izvana je jednostrano proširanje tumačenja Helsinških zaključaka, iz vremena Hladnog rata, dovelo doduše do urušavanja socijalističkih zemalja s diktaturom komunističke partije, okupljene ideološki oko Moskve, i ideologije marksizma, ali nakon pada Berlinskog zida postala je vidljivo da je briga za ljudska prava od strane liberalnog Zapada bila hinjena, jer su bivše socijalističke zemlje u Europi zamijenile svoj narušeni suverenitet novim narušenim suverenitetom, i novim gazdom – liberalnim Zapadom i krupnim kapitalom, upravljan od oligarhije pet posto bogatih na svijetu koji drže 95 posto svjetskog bogatstva. Nije čudo da se u nekim zemljama, popu Venecuele, i Bolivije, u Južnoj Americi, javio novi socijalistički pokret koji je tamo došao na vlast demokratskim putem, iako za narode tih zemalja nije nastupila pravda, jer je jedna nepravda zamijenjena drugom – krupni kapitalizam zamijenjen socijalizmom koji krši ljudska prava, slobodu medija, i građanska prava i slobodu javne riječi, te urušava pravni poredak. U biti, urušava se nešto što nije postojalo. Jer, živimo u iluziji da imamo demokraciju i pravni poredak. U biti, što imamo? Imamo 'liberalnu demokraciju', a ne demokraciju ili vladavinu naroda. 'Power to the people' (John Lenon) To je demokracija! Ideologija liberalizma, koja je ideologija krupnog kapitala, (i koja je Republici Hrvatskoj nametnuta protuustavno), glavni je povijesni uzrok pojavi Karla Marxa, i diktature komunističke partije, odnosno socijalizma, iz kojeg se poslije razvio fašizam, i nacional-socijalizam ili nacizam, odnosno također diktatura koja je u Hitlerovoj Njemačkoj, kao i u Sovjetskom Savezu, dovela do stvaranja totalitarnih država orwellovskog tipa (policijska država sveobuhvatnog nadzora građana putem tajnih službi, i progoni politički nepodobnih osoba pod palicom političke policije, te montiranje sudskih procesa, i uništavanje osobnosti i privatnosti za račun kolektiva upravljan iz jednog centra itd.) Pod komunističkom diktaturom razvijen je sustav koncentracijskih logora koji je preuzet sa Zapada, odnosno od britanskog imperijalizma koji je prve logore otvorio koncem 19. i početkom 20. st. u Južnoj Africi, i koji su kao takav (sovjetski) model poslije nastali i u nacističkoj Njemačkoj. Totalitarizam je doveo do državnog terorizma, i genocida! Međutim, i liberalni Zapad je metodu genocida uzeo kao model za širenje svoje interesne sfere u svijetu. Prvi, i za sada jedini atomski napad na civile izvršio, i zločin genocida počinio je liberalni Zapad, odnosno zapadni dio antifašističke Savezničke koalicije, uništenjem japanskih gradova Hirošime i Nagasakija. Ideologia liberalizma, koja je uništila Sovjetski Savez, naoko je s lica zemlje izbrisala lenjinovu totalitarnu staljinističku državu, ali stvorila novi, iako sofisticirani, 'Gulag', odnosno sustav ropskog ovisništva cijelih naroda i njihovih nacionalnih država, posebno u istočnoj, Srednjoj i Jugo-istočnoj Europi, dok se komunizam, ta ranjena zvijer, ponovo budi u Rusiji. I da šteta ne bi ostala samo na tome, krupni kapitalisti su oduvijek dobro surađivali s komunistima, tako i nakon pada komunističkog Berlinskog zida kada je sklopljen novi đavolski pakt s bivšim komunistima, a što se zorno vidi i u Hrvatskoj, i na primjeru Hrvatske. Komunistički zločini u Europi su deklarativno osuđeni, ali u svakodnevnom životu u tzv. tranzicijskim zemljama, kao Hrvatskoj, caruju bivši pripadnici komunističke tajne službe koji upravljaju političkim životom Republike Hrvatske. Višestranački sustav, formalna demokracija, i deklarativni pravni poredak predstavljaju smokvin list, odnosno pseudodemokraciju (lažnu demokraciju). Poput lopova se na mala vrata uvukao liberalizam, kao ideologija, i potkopao tek stvoreni demokratski i pravni poredak u bivšim komunističkim zemljama tzv realnog socijalizma. Lustracija bivših komunista praktički nije provedena, i bivši komunisti vladaju neprekidno, i vladati će koliko liberalni Zapad (SAD i EU) bude htio i želio – sve do narodnog ustanka, i revolucije protiv starog poretka nepravde zvan liberalna demokracija, i moguće kontra-revolucije, te građanskog rata u Europi, ili Trećeg svjetskog rata. Kako se to primijeti? Vrlo jednostavno, na primjerima iz svakodnevnog političkog života, kao npr. u Hrvatskoj. Policija konačno, i jedva jedvice, uhiti nekog osnovano osumnjičenog komunističkog zločinca, i strpa ga iza brave, a svi mediji, poput papagaja ponavljaju propagandu da je uhićen antifašist. Zaista, nekadašnji pripadnik jugoslavenske, komunističke tajne policije Ozne, jest antifašist, jer i Ozna jest antifašistička, zar ne? Inače, Ozna je po svojim metodama bila ekvivalent sovjetske Staljninove tajne policije NKVD, i nacističke tajne službe GESTAPO. Slom komunizma pratio je i slom ideala o slobodi, što se zorno vidjelo na primjeru krvavog raspada Titove Jugoslavije, koja se raspala u ratu zbog velikosrpske agresije, i udbaške politike preživljavanja bivših komunista-titoista (totalitarista). Taj rat i velikosrpska agresija i genocid za stvaranje velike Srbije bio je želja liberalnog Zapada da zavlada prostorom bivše Jugoslavije, jer nastupa kao 'spasitelj', kao onaj koji miri, i koji stvara novo 'bratstvo i jedinstvo', a u biti stvara mržnju, i raskol. Nepravedni Daytonski mir nova je klica za novi rat, posijan od liberalnog Zapada kako bi na dulje vrijeme vladao prostorom koji je sam nazvao 'Zapadni Balkan'. Pošto ne želi priznat svoje pogreške, i promašaje koji su u dijametralnoj suprotnosti s njegovim načelima, liberalni Zapad kažnjava Srbiju oduzimanjem Kosova, ali prihvaća beogradsku propagandu o „jugoslavenskim građanskim ratovima“, jer kad su građanski ratovi, onda nema kaznene odgovornosti Zapada ni njegovih izlasanika i „međunarodnih posrednika“ i vodećih političara iz onog doba. Sve ostale, dakle, žrtve, udara po prstima, i politikom divide et impera zahajao je cijelim prostorom, čineći ga ovisnim kroz kredite s lihvarskim kamatama. I onda se 'čudi' kad se u povijesti javljaju raznorazni Hitleri, i Bin Ladeni, njegovi nekadašnji saveznici. Radikalni islamisti izbacili su britansko veleposlanstvo iz Irana. Simbolično (iako i doslovno) su razbili sliku britanske kraljice, i time su, 'pametni' kakvi jesu, stvorili casus belli za rat, koji u Londonu žarko iščekuju i žele, jer se Englezi opet nalaze u bankrotu, stanovništvo izlazi na ulice zbog mirovinske reforme, kao da gledamo 1914. godinu u odličnom opisu knjige Stoljeće rata autora F. Williama Engdahla. Zapad će opet dobit svoj svjetski rat. Treći po redu. A sve je počelo u Sarajevu, 1914., i 1992. Danas trzavice na sve strane. Koncem prošle godine ovdje je na ovom blogu dat geo-strateški pregled stanja u svijetu, s naglaskom na događaje u Pakistanu (smjene pakistanskih čelnika u državnim udarima čiji trag vodi do Zapada, odnosno njegovih masonskih organizacija, i političko ubojstvo oporbene čelnice Benazir Buto), i teški incident granatiranja Južne Koreje od strane komunističkog Sjevera. Iran ne smije imati atomsku bombu, jer ona je rezervirana samo za bogove na Zemlji. Stoga je Iran slijedeća meta, jer ima nafte da ti pamet stane, imao ili ne imao atomsku bombu, kao Irak Sadama Huseina, također bivši saveznik Zapada, imao ili ne imao biološko i kemijsko oružje – na koncu se pokazalo da nije imao takvo oružje. I izravnu granicu prema Rusiji – strateški značajno za liberale koji geo-strateški okružuju Rusku Federaciju polumjesečnim prstenom vazalnih-država (bivših azijskih sovjetskih republika), koje, gle slučaja, sve su manje, više, bogate naftom, plinom, zlatom, pitkom vodom, i drugim prirodnim resursima. Prvi napad na Iran dogodio se u Drugom svjetskom ratu kada su ovu veliku zemlju s drevnom povijesnom tradicijom i civilizacijom 1942. okupirale britanske i sovjetske postrojbe, te je nakon toga održana Saveznička konferencija u Teheranu, sastanak Rossevelta, Staljina i Churchilla, na kojoj je Zapad žrtvovao Poljsku totalitarnom Sovjetskom Savezu, a zbog Poljske je ušao u rat protiv Hitlera. Nakon Drugog svjetskog rata je prva demokratska iranska vlada raskinula vazalni ugovor o koncesiji za naftu koju su britanske tvrtke stekle prijevarom prije Drugog svjetskog rata, a liberalni Zapad je na to reagirao državnim udarom u kojem je s vlasti smijenjen, i ubijen, iranski premijer Muhamed Musadek, tako da su angloameričke tajne službe u Teheranu instalirale diktatora, šaha Reza Pahlevija. Kad je i on došao na onu razinu, kao njegov prethodnik Musadek, na kojoj je shvatio u čijim raljama se njegova zemlja nalazi, i povećao britanskim naftnim tvrtkama cijenu za koncesiju crpljenja nafte, Zapad ga je hitno smijenio u državnom udaru, odnosno revoluciji koju je poveo islamistički fanatik kojeg je Zapad poslao u Teheran, ukrcavši ga na zrakoplov u Parizu gdje je živio u političkoj emigraciji. Bio je to Homeini čiji je prvi potez nakon dolaska na vlast bio zaustavljanje iranskog mirnodopskog nuklearnog programa šaha Pahlevija, kojeg je iransko vodstvo prije nekoliko godina obnovilo, i 2011. u probni pogon stavilo svoju prvu nuklearnu elektranu. U Francuskoj postoji oko 40 nuklearki, u cijeloj Europi vjerojatno preko 100, Iran ne smije imati niti jednu, jer ako ima nuklearku, proizvodi atomsku bombu!? Pa da i radi na njoj, atomsko oružje ima i Pakistan koji je također islamska zemlja. Izrael, Indija i Sjeverna Koreja imaju atomsko oružje, Brazil ima širok spektar nuklearnog programa, čak i Njemačka ima nadzor nad nekoliko atomskih bombi iz sklopa saveza NATO. Do sada su Zapad i Rusija funkcionirale toplo-hladno nakon Hladnog rata, ali ne smije se zaboraviti da je toplu suradnju s komunistima obnovio Henry Kissinger sedamdesetih godina 20. stoljeća – siva eminencija koja je dobila Nobelovu nagradu za mir iako je potaknuo naftnu krizu i izraelsko-arapski rat sedamdesetih godina, i vodi Zapad iz rata u rat, iz jednog osvajanja nafte u drugo – jučer Irak, danas Libija, sutra Iran. (Sirija, ruski saveznik, već je na putu pada.) Zapad otcijepi Kosovo, a Rusija otcijepi kavkasko 'Kosovo' u Gruziji. Gentlemanski agreement je to. Kao između Hitlera i Zapada u Münchenu 1938. I onda je došao Drugi svjetski rat, a rekli su 1938. da je nastupio definitivni svjetski mir, mir u Europi, i u svijetu. Europska unija, ta super tvorevina koja nema mana, jer kako može imati mana kad je savršena, onako 'liberalna'? Jer jedino su liberali savršeni. Ali da ne bi netko pomislio da su liberali političari tipa Genscher, ili netko tko zastupa politički liberalizam ili ima političku stranku koja se zove liberalnom ili se takvom smatra, nego liberali su Rockefeller, Kissinger, Soros, i slični – 'mangupi', jer njihovim krupnim kapitalom i političkim akcijama financira se ideologija liberalizma. U hrvatskom jeziku imenica mangup ima simpatično značenje, ali sve su samo ne simpatični takvi likovi, jer takvi liberali su stvorili svjetsku financijsku krizu 2008. godine koja se razvija, i ne prestaje, jer oni ne žele da prestane, jer oni žele kaos i rat! Predsjednik Obama - nula bodova. Iako je vukao neke poteze koji su suprotni liberalnom establishmentu s Wall Streeta, kao što povlači am. vojsku iz Iraka, kao što je „ubijen“ Bin Laden 2011. po nalogu Bijele kuće, pa više nema razloga za vojnu intervenciju u Afganistanu, kao socijalna reforma u USA, koju će Senat tek propustit kroz svoje prste, ili neće, i vratit Obamin mandat na početak, kao i Obamin prijedlog o denuklearizaciji svijeta i dr., ali sve to je nedovoljno da zaustavi ratne huškače u svojim redovima, i još više u redovima iza kulise američke politike. I oni su sigurni, da će dobit rat, jer s takvim samopuzdanjem krenuli su i u Prvi svjetski rat. Onda ih je Hitler iznenadio u Drugom svjetskom ratu, pa okrenuo ploču, te su imali sreću da su pobijedili, jer su za dlaku izbjegli povijesni poraz. Međutim, tko ne riskira – taj ne profitira! To je geslo Zapada. Milijuni ubijenih u ratu, ma nema veze – krivnju za to prebacujemo na sve na one koji izgube rat, a tko izgubi rat, počinio je grijeh! U takvom svijetu živimo. Tko se tome ne prilagodi, bit će zgažen, izbombardiran, na njega će navući fanatike koji će nad njim počinit genocid, i eutanazirat ga, uostalom, pogledajmo Bosnu, pa ni Republika Hrvatska nije daleko od toga. Tko se suprotstavi takvom poretku, bit će pregažen kao što je 3. Reich gazio pred sobom. Kao što je, uostalom, SSSR gutao sve oko sebe kao crna rupa u svemiru. Tako i Zapad. Pravda, ona se nalazi na nebu, ovdje je 'pravda' kad ostaneš živ, ali u nevidljivim lancima. Tko poželi pravdu biva sotoniziran, i poslan u 'out'. A kad bude prilike, usput će biti likvidiran, jer 'big brother' sve pamti. I Sad, dragi Hrvati, nakon što izaberete i na vlast dovedete kukuriku koaliciju, izađite na referendum, i izglasajte svoj voljeni 'big brother', jer su vas tako naučili na pametnoj televiziji da taj 'big brother' jednostavno volite i obožavate – to vam je drugi otac, nova domovina puno bolja od ove koju imate. Zar ne?  Oni koji imaju snagu molitve, meditacije, kolektivne, nek se mole Bogu! Jer, jedino nas još On može spasiti od ovih 'luđaka'. Mi, obični ljudi, zakazali smo. Nula bodova. Toliko i vrijedimo, pogotovo u očima oligarhije, kako one svjetske, tako i ove naše domaće – koja je vodonaša svjetske oligarhije. Nema svoje Ja, ali ima svoju cijenu, iako malu. Prodaje se za siću. Toliko su i 'poštovani' od svijeta, a preko njih zarobljena Hrvatska. CBK |
09.11.2011., srijeda
U HRVATSKOJ NAKON PADA BERLINSKOG ZIDA KOMUNIZAM PREIMENOVAN U ANTIFAŠIZAM
 Priopćenje za javnost /Press Release Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma (HR Centar IZK) povodom dezinformacije 'Saveza antifašističkih boraca i antifašista' u vezi motiva istrage protiv Josipa Boljkovca Na današnji dan pada Berlinskog zida, od 9. studenog 1989., i Kristalne noći paljenja sinagoga i progona Židova, od 9. studenog 1938. godine, kada demokratski svijet obilježava žrtve komunizma, i fašizma, osim u Hrvatskoj gdje niti jedan medij nije obilježio niti jednu od obje navedene obljetnice, nedopustivo je da udruga nekadašnjih partizanskih boraca u Republici Hrvatskoj, čak i u imenu naziva udruge SABA obmanjuje javnost, nazivajući nekadašnje partizanske borce za komunizam, i revolucionare, navodnim 'antifašistima', a kamoli što godinama sustavno obmanjuje javnost, da se kriminalističkim policijsko-državnoodvjetničkim istragama osnovano osumnjićenih nekadašnjih partizanskih oficira i zapovjednika, te komunista, navodno rehabilitira fašizam i ustaški režim. Nedopustiv je neviđen pritisak SABA na DORH i policiju (MUP), da odustane od progona Josipa Boljkovca! Josip Boljkovac bio je komunist, što je u nedavnom razgovoru za Večernji list potvrdio bivši komunist Rade Bulat, kazneno prijavljen za ratni zločin partzanske XIII. 'proleterske' brigade iz siječnja 1943. godine (masovno ubojstvo nad 218 hrvatskih ratnih zarobljenika), odnosno osnovano osumnjićen za ratni zločin. Nadalje, Josipa Boljkovca se tereti za zločin, nakon Drugog svjetskog rata, protiv hrvatskih civila. Josip Boljkovac bio je oficir i zapovjednik protunarodne, jugoslavenske, komunističke tajne policije 'Odjeljenje za zaštitu naroda', i nevjerojatno je, da SABA o svom uhićenom članu govori da je navodno bio antifašist u vrijeme za koje ga se tereti da je navodno odgovoran za počinjene zločine. U Hrvatskoj je komunizam nakon pada Berlinskog zida i sloma komunističke Jugoslavije preimenovan u antifašizam, i toj obmani se mora stati snagom pravne države na kraj! Javnost treba znati, da je Titova tajna policija Ozna uhitila nevinog zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, i mučila Uzoritog, a njena pravna nasljednica, Udba, je Stepinca sustavno trovala do smrti, što je potvrdilo Vatikansko povjerenstvo. Tvrditi da su komunistički progonitelji bili antifašisti baca ljagu na istinski antifašizam kojoj je Hrvatska privržena, kao što mora biti privržena antikomunizmu, odnosno, demokraciji i pravnom poretku nasuprot totalitarnim ideologijama marksizma i fašizma!  |
02.11.2011., srijeda
DOBRA VIJEST: UHIĆEN JOSIP BOLJKOVAC
 Na Dušni dan 2011. godine specijalna policija Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske uhitila je Josipa Boljkovca, nekadašnjeg partizana, bivšeg komunista, i zapovjednika komunističke tajne policije, ciničnog naziva, 'Odjeljenje za zaštitu naroda', i odvela ga pred istražnog suca Županijskog suda u Zagrebu, i nakon toga u zatvor u zagrebačkom Remetincu gdje će čekat, ili oslobođenje, ili optužnicu Državnog odvjetništva i nadležnog suda. U svakom slučaju, osnovano osumnjićeni Josip Boljkovac ima pošteni tretman za razliku od njegovih žrtava koje su uhićivane u nedemokratskim uvjetima totalitarnog sustava bivše Titove Jugoslavije, i nisu imale nikakva prava osim da glavu nagnu prema dole, prema podu. Objašnjenje: partizansko, jugoslavensko, komunističko tzv. Odjeljenje za zaštitu naroda (skraćeno: Ozna, O.Z.N.) nije štitilo narod nego progonilo narod, i to hrvatski narod u prvom redu (vidi o tome obrazloženje povjesničarke Tamare Griesser). Titova tajna policija Ozna bila je tajna policija sovjetsko-staljinističkog tipa, po uzoru na sovjetski zloglasni NKVD koji je, primjerice, u Katynu, kod ruskog grada Smolenska, 1940. godine, strijeljao oko 30 000 poljskih rantih zarobljenika, manje-više časnika poljske anti-fašističke i anti-komunističke vojske koja se u rujnu 1939. godine borila protiv nacističke Njemačke i Crvene armije Sovjetskog Saveza, dvije totalitarne države koje su Poljsku napale 1. rujna sa zapada, i 17. rujna 1939. s istoka, te je okupirale, i nad njezinim stanovništvom, t.j. nad narodom izvršile progon. Titovu zloglasnu Oznu osnovali u su, u bosanskom Drvaru, 1944. godine, sovjetski obavještaci i specijalisti NKVD, a nakon rata su u njezinom daljnjem ustroju sudjelovali i njemački nacisti iz sigurnosne službe tajne policije GESTAPO, kao npr. SS oficir Hans Helm i drugi. Ozna je uz specijalnu partizansku jedinicu Knoj (Korpus narodne obrane Jugoslavije), koja je činila, modernim rječnikom rečeno, eskadrone smrti, najviše ubijala ratne zarobljenike, slovenske i hrvatske, ponajviše hrvatske, ali i civile. Šef Ozne za Hrvatsku nakon tzv. oslobođenja, odnosno jugoslavenske okupacije, bio je kvisling Ivan Krajačić – Stevo (hrvatski komunist jugoslavenskog opredjeljenja), koji je dao uhititi nevinog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. U Karlovcu je pak u to vrijeme 'vedrio i oblačio' Josip Boljkovac, tada mladi boljševik, očeličeni marksist, udarna šaka komunističke partije. Šef obojici je bio srpski partizanski general Aleksandar Ranković koji je Oznu pretvorio u 'državu u državi', ali po Titovoj želji, tako da su od Ozne počeli strahovati i članovi i dužnosnici, kako se to onda zvalo 'funkcioneri', komunističke partije, koja je, inače, sama sijala teror, ali poslovica kaže: 'Revolucija ždere svoju vlastitu djecu'. Poslije uhićenja javljali su se glasovi nezadovoljnika kojima je mrsko da se procesuira neki bivši partizan, tako da izražavaju zgražanje što se uhićuje devedesetogodišnjaka, i to bolesnog itd., a među njima je i odvjetnik Josipa Boljkovca. U tome se primjećuje licemjerje, naime, zar nije odvjetnik Josipa Boljkovca bio tužitelj u postupku jednom drugom bivšem ministru, ministru unutarnjih poslova NDH, dr. Andriji Artukoviću, i zar tog devedesetogodišnjeg starca nisu iz zrakoplovne luke Pleso nosili na bolesničkim nosimilima? Tada se nitko od njih nije zgražao nad činjenicom što se procesuira bolesni devedesetogodišnjak, uostalom, ratni zločin, i to k tome ratni zločin protiv civila, za što se sumnjiči Josipa Boljkovca, ne zastarijeva po međunarodnom i hrvatskom pravu. Nedavno se u Njemačkoj sudilo ratnom zločincu, devedesetogodišnjaku, isto tako bolesnom, i nitko ne postavlja pitanje niti njegove dobi, niti bolesti, nego se javnost pita za njegove žrtve – jer one su bitne, a ne počinitelj, počinitelj samo 'plaća' za svoj zločin, t.j. plaća društvu svoj dug! Djela za koja se Josipa Jožu Boljkovca tereti počinjena su tijekom Socijalisitčke revolucije koja je bila jugoslavenska verzija boljševičke Oktobarske revolucije u Rusiji, 1917. godine. Diktaturu, koju je komunistička partija uspostavila nakon Oktobarske revolucije, i Socijalističke revolucije, osudio je ekstra rezolucijom Europski parlament, i Vijeće Europe (čak dva puta, 1996. i 2006.), te Hrvatski sabor. Priča o počinitelju i njegovoj žrtvi, priča o jednom partizanu-komunistu, i jednom nedužnom Hrvatu, obojica iz Karlovca Ozna je u Drugom svjetskom ratu i poraću ubijala narod! Primjer ove tvrdnje je stratište na Maceljskoj gori kod Krapine, gdje je u lipnju 1945. godine tzv. vojna Ozna u sastavu 64 partizanska pripadnika, rodom iz Hrvatskog zagorja, dakle, formalno hrvatske nacionalnosti (iako su se u stvarnosti osjećali nepostojećom i izmišljenom nacijom 'Jugoslavena'), na čelu sa zapovjednikom, kako se onda govorilo, 'drugom', Hršak Stjepanom, poubijala preko 12 000 hrvatskih ratnih zarobljenika, 650 hrvatskih civila, i 21 svećenika i fratara. Hršak Stjepan još nije uhićen jer se posljednjih 20 godina, od hrvatske samostalnosti, nalazi pod državnom zaštitom, a inače spada u jedne od de facto najvećih (ratnih) zločinaca u Europi, kazneno prijavljen, i osnovano osumnjićen da je čak osobno, iz svog pištolja njemačke marke 'Walter' (to je, inače, bio Titov nadimak u Kominterni i sovjetskoj tajnoj policiji) u glavu pucao smaknutim fratrima, koji čuva kao trofej u otetoj vili na Pantovčaku gdje živi, i ruga se hrvatskom narodu kako je izbjegao pravdu! Kakav je taj nekadašnji oznaš, što bi se reklo, 'udbaš', kalibar zločinca govori usporedba da spada u red zločinaca tipa generala Ratka Mladića, a inače, obojica su bili članovi zločinačke organizacije Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Ozna je također ubijala u Karlovcu gdje je posljednjih godina pronađeno, i ekshumirano, na stotine žrtava komunizma u zatajenim masovnim grobnicama, a što je potvrdio Županijski sud u Karlovcu. Josip Boljkovac je kao šef/zapovjednik Ozne u Karlovcu zapovijedio likvidaciju (ubojstvo) nevinog hrvatskog civila, odnosno građanina, Ivana Petraka, 1. prosinca 1945. godine, a poslije i njegove supruge. Tko je Ivan Petrak, a tko je Josip Boljkovac? Gospodin Ivan Petrak je bio imućni trgovac koji je 1924. godine utemeljio ogranak Hrvatske republikanske seljačke stranke, u Dugoj Resi kod Karlovca, prilikom čega je govor održao ikona Stjepan Radić. (Tada se stranka još zvala Hrvatska republikanska seljačka stranka, dok će 1925. godine Stjepan Radić kapitulirat, priznat velikosrpski jugoslavenski tzv. Vidovdanski ustav, iz naziva svoje stranke izbaciti pridjev 'republikanska', čime je priznao monarhiju i srpsku dinastiju Karađorđević, ušao kao ministar u jugoslavensku vladu, pod izgovorom borbe za hrvatske pravice, i stranci dao ime Hrvatska seljačka stranka kako se i danas zove. Srpski radikali su taj čin nagodbe Stjepana Radića s beogradskim režimom shvatili kao slabost, i tri godine poslije ga ubili u jugoslavenskoj skupštini u Beogradu.). Njegovu obiteljsku kuću je osobno blagoslovio ondašnji zagrebački nadbiskup, dr. Bauer, i njegov pomoćnik, dr. Alojzije Stepinac. Supruga Ivana Petraka je vodila lokalnu udrugu žena Hrvatske seljačke stranke, u Dugoj Resi. Ivan Petrak izabran je za tajnika Hrvatske republikanske seljačke stranke, u Dugoj Resi. Zbog isticanja hrvatskog stijega, kako se to onda, u Petrakovo vrijeme, nazivalo 'barjak' po turskom izrazu, kažnjavan je od velikosrpskog režima 30 puta, što novčanim kaznama, što zatvorskom kaznom u trajanju od po mjesec dana, pola mjeseca itd. (Nakon 1945. godine, t.j. dolaskom partizana u Dugu Resu, velikosrpska diktatura iz bivše Kraljevine Jugoslavije postala je 'mačji kašalj' u odnosu prema komunističkom teroru, naime, svatko tko bi isticao hrvatski 'barjak' bio bi ubijen na licu mjesta.) Petrakova supruga Ljubica predvodi žensko društvo 'Hrvatsko srce' (nakon 1945. će joj Josip Boljkovac predbacit da je vodila 'ustašku organizaciju', misleći na Hrvatsko srce, osnovano 1936. godine kao kulturna udruga antifašističke Hrvatske seljačke stranke. (HSS je u ono doba bila antifašistička jer se suprotstavljala fašizmu srpskog radikala i šefa jugoslavenske vlade u Beogradu, Stojadinovića, koji je Kraljevinu Jugoslaviju približio fašističkoj Kraljevini Italiji.) Obiteljsku kuću Petrakovih blagoslovio je, inače, ondašnji zagrebački nadbiskup, dr. Bauer, i njegov pomoćnik, dr. Alojzije Stepinac, i to prilikom blagoslova postavljanja kamena temeljca crkve svetog Antona u Dugoj Resi. (Nakon 1945. će u obiteljsku kuću Petrakovih useliti jugoslavenska 'milicija', a nakon demokratskih promjena 1990. godine policija Republike Hrvatske.) Taman kada su Petrakovi, kao hrvatski domoljubi (patrioti) mislili da im se ostvario stoljetni san osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske, počele su i njihove velike nevolje, koje traju sve do danas. Naime, nevolje Petrakovih počele su dolaskom talijanske vojske u Dugu Resu i Karlovac, u travnju 1941. godine. Ondašnji podstanar Petrakovih, izvjesni 'zubar Vinko Kirinčić', iz puške i zasjede puca na kolonu talijanske vojske koja nakon toga dolazi u razziju u kuću Petrakovih, međutim, ne uhićuje napadača nego Ivana Petraka kojeg njegov podstanar, koji govori talijanski jezik (I. Petrak ne govori talijanski jezik) prokazuje kao navodnog atentatora i komunističkog agitatora, međutim, talijanski istražitelji, iako u službi fašizma, izvršili su poštenu istragu, i ustanovili da Ivan Petrak nije atentator, niti da je komunistički tajni agent, međutim, pravi krivac, pokvareni 'Vinko Kirinčić' ostaje talijanskim istražiteljima nezapažen. S obzirom da je zbog svog podstanara i provokatora skoro izgubio glavu, Ivan Petrak istoga prijavljuje ustaškim vlastima, pošto se ovaj hvalio da je partizanski agent, odnosno komunist. Međutim, iz ustaške policije stiže Ivanu Petraku prijetnja, da će završiti u jasenovačkom logoru ako se bude nastavio žaliti! Što se dogodilo? Ivan Petrak je imao nesreću da je šef ustaške policije u Dugoj Resi tajno radio za partizane, odnosno za komunističku partiju, a što je nakon 1945. objavljeno u komunističkoj publikaciji u kojoj se ta činjenica ponosno isticala, a istu je potvrdio i Josip Boljkovac za Jutarnji list i Slobodnu Dalmaciju. Tako je u ustaškoj policiji u Karlovcu tajno za Titovu Oznu radio 'ustaša' Josip Zgurić, nadalje, u Dugoj Resi je u ustaškoj policiji tajno ua Oznu radio 'ustaša' Branko Cahun, a u Jastrebarskom (Jaski) je tajno za Oznu radio 'ustaša' Seniščak. Taj tzv. trijumvirat odgovoran je u Drugom svjetskom ratu za cijeli niz ubojstava, uključujući i javna vješanja, npr. u Dugoj Resi, za koja je, naravno, nakon WWII optužen ustaški režim, a u stvarnosti je za ta ubojstva odgovorna komunistička partija koja je svojim tajnim agentima naređivala takova ubojstva sa ciljem ocrnjivanja NDH i ustaške vlasti, jer je javno vješanje ljudi izazivalo zgražanje hrvatskog stanovništva (u komunističkoj jugoslavenskoj publikaciji su sva tri šefa ustaške policije potvrđena kao partizanski tajni agenti, kako se to onda nazivalo, 'simpatizeri NOP'). Jedna od žrtava koja ide na račun ovih partizanskih agenata među ustašama je i partizan Jure Jakovčić koji je po nalogu komunističke partije obješen 8. 10. 1944. u Dugoj Resi, naravno, sve je u javnosti izgledalo kao da su ga smaknule ustaše. Inače, bilo je to jedino ubojstvo koje su počinile ustaše, ili bolje rečeno 'ustaše', na području Duge Rese (vidjeli smo u stvarnosti po nalogu komunističke partije, tako da je taj zločin podmetnut vlastima NDH), dok su partizani nakon Drugog svjetskog rata na tom području ubili 157 hrvatskih civila. Partizani su ubili i župnika Matu Kolunđića, a nakon WWII taj su zločin u svojim publikacijama (radovi iz tzv. NOB, Historijski arhiv u Karlovcu) pripisali ustašama, što je laž, odnosno krivotvorina, jer je istina da ga je ubio partizanski trijumvirat tajnih agenata u ustaškoj policiji. Uglavnom, dolazi kraj rata, i partizani uz pomoć Crvene armije iz Sovjetskog Saveza osvajaju vlast, Tito postaje umjesto Aleksandra Karađorđevića novi jugoslavenski diktator, i u Dugu Resu i Karlovac dolazi 'komunistička pravda i pravednost' na čelu s Josipom Boljkovcem kojeg je pravaš i dragovoljac, te svjedok vremena, Ivo Kasalo, opisao kao vrlo surovog, s obzirom da je bio od partizana-komunista zatvoren i osobno nazočan kad je Josip Boljkovac došao u zatvor, i maltretirao zatvorenike. Objašnjenje: Svaki oznaš/udbaš je u ono vrijeme bio mali 'bog', strah i trepet, slično kao SS-stražari u nacističkim koncentracijskim logorima. Koga bi neki oznaš 'krivo pogledao', izgubio bi glavu istog časa, bez pardona! Bila su to nakon turskih ratova i osvajanja najteža vremena za hrvatski narod koji je jedva preživio teror Ozne i komunističke partije. S obzirom da je Komunistička partija Hrvatske i KPJ bila zločinačka organizacija, Ozna je bila zločinačka organizacija unutar zločinačke organizacije. Dakle, komunistički špijun, provokator, partizanski tajni agent 'Vinko Kirinčić' puca iz obiteljske kuće Petrakovih u Dugoj Resi, u travnju 1941., na kolonu talijanske vojske, i talijanski istražitelji nakon prijave 'Vinka Kirinčića', koji Talijanima predaje ključ kuće Petrakovih koju pretražuju, ali ne i stan podstanara 'Vinka Kirinčića' u obiteljskoj kući Petrakovih, a nedužnog Ivana Petraka uhićuju. Na saslušanju Ivan Petrak ipak saznaje od Talijana da ga je prijavio njegov podstanar, 'Vinko Kirinčić', navodni zubar. Nakon rata tajni suradnik Titovog protunarodnog tzv. Narodno-oslobodilačkog pokreta (NOP), 'Vinko Kirinčić' predlaže da se Ivana Petraka svakako likvidira, naime, šef „Opunomoćstva“ Ozne, Joža Boljkovac, piše u službenomm dokumentu Ozne slijedeće: „Mi predlažemo da se Petraka na svaki način likvidira pošto isti je poznat kao stari bandit, a proučite dobro njegove molbe i optužbe koje je slao za partizane i njihove suradnike kojih nismo svih niti naveli u obrazloženju.“ [Dokument Odjeljenja za zaštitu naroda, broj Ka 1104 od 2. 12. 1945.] Josipa Boljkovca istražna kriminalistička tijela policije Republike Hrvatske terete za ubojstvo 21 zarobljenog hrvatskog civila, od kojih je jedan Ivan Petrak, kojeg je, inače, nakon prijedloga šefa okružne Ozne za Karlovac, Josip Boljkovac, komunistički sud, zlouporabljujući svoje ovlasti i političku moć, osudio na smrtnu kaznu koja je izvršena početkom 1946. godine, i to unatoč peticiji 130 ugladnih građana Karlovca i Duge Rese, kojom se od Ozne i komunističkog suda, koji je tada također nosio cinični naziv 'Narodni sud', zahtijevalo pomilovanje za nevinog Ivana Petraka. Komunistički sud nije uvažio svjedočenje šest svjedoka koji su svjedočili u korist optuženog Petrak Ivana, dok je samo jedan svjedok svjedočio protiv njega, i to denuncijant 'Vinko Kirinčić', jugokomunist, nekadašnji partizanski tajni agent u Drugom svjetskom ratu. Pravni nasljednik karlovačkog suda u vrijeme komunističkog režima, Županijski sud u Karlovcu, odnosno predsjednik sudskog vijeća, Mladen Kosijer, odbija 2006. godine zahtjev Petrakove kćeri Mire Petrak, dipl. oec., za revizijom sudskog postupka protiv njenog oca, a njen zahtjev poduprlo je i karlovačko Državno odvjetništvo. Ubijena žrtva komunizma, Ivan Petrak, je nakon sloma komunističke Jugoslavije post mortem dobio status političkog zatvorenika savjesti, s obzirom da je do svoje likvidacije nedužan ležao u zatvoru, a likvidiran na pokvaren način da je simuliran bijeg zatvorenika, i da je Ozna za vrijeme navodnog bijega od 15 'bjegunaca' likvidirala njih 10, među njima i Ivana Petraka. Gospođa Mira Petrak, kojoj je i u Republici Hrvatskoj, njenoj državi, i njenoj domovini, nanijeta ljaga i nepravda, ima ipak jednu satisfakciju, a ta je, da je doživjela dan da je njen, i progonitelj njenog oca, Josip Boljkovac, završio u zatvoru, makar za početak samo na 30 dana, u Remetincu, ali je ipak dolijao! Možemo si misliti kako je gospođi Petrak bilo kad je čula da je predsjednik Republike Hrvatske postavio Josipa Boljkovca za (prvog) ministra Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Mora da je žena pomislila da se nalazi u 'ludnici', a ne u hrvatskoj državi Republici Hrvatskoj. (Franjo Tuđman je znao tko je Josip Boljkovac, odnosno znao je da je ovaj 1945. počinio komunnističke zločine, ali tada je lansirana pokvarena njegova pokvarena teza o nužnosti nacionalne pomirbe, međutim, teško se žrtva može pomirit s krvnikom i počiniteljem! Kad je Dobroslav Paraga 1991. upozoravao na Franju Tuđmana i njegove kadrove, malo tko ga je uopće slušao.) „Nisam bio zapovjednik logora Dubovac koji je bio pod nadležnosti okružne Ozne.“ (Jutarnji list, 2. 11. 2011. “Uhićen bivši ministar Josip Boljkovac! Sumnjiče ga za ratni zločin iz 1945. godine“) Josip Boljkovac nije bio zapovjednik partizanskog komunističkog koncentracijskog logora 'Dubovac' u istoimenom mjestu, nego je bio šef komunističke tajne policije koja je pod svojom nadležnošću imala navedeni logor. Županijski sud u Karlovcu potvrdio je 2007. da je 2006. provedena ekshumacija zatajenih grobišta preko 300 prešućenih žrtava komunizma na području Karlovca. Društvo političkih zatvorenika, podružnica Karlovac, procjenjuje da je nakon tzv. oslobođenja od fašizma, u komunizmu, pod diktaturom komunističke partije ubijeno 1945./1946. sedam tisuća ljudi koji su 'nestali'. 'Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da zauvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu Jugoslaviju' (J.B. TITO, Vjesnik, 25. 5. 1945., br. 30, str. 4) Pošto je TITO tako pričao o ratnim zarobljenicima i zarobljenim civilima, 1945. godine, ne čudi da su se njegovi aparatčici, među njima Josip Boljovac, 'bacili na posao'. Na kraju, Josip Broz Tito, doušnik sovjetske tajne policije NKVD, pod konspirativnim nadimkom 'Valter', bio je šef partizanskom generalu i krvniku Aleksandru Rankoviću, Ranković je bio šef partizanskom generalu Ivanu Krajačiću – Stevi, a ovaj je bio šef Josipu Boljkovcu. TITO, Ranković i Krajačić su mrtvi (preminuli snovom pravednika), sada 'ceh' za njih plaća njihov obožavatelj - Josip Boljkovac, a pošto mu 'vrag' nije dao mira, ne tako davno se „slobodan građanin, Hrvat, i kozmopolit“, Josip Boljkovac, kandidirao na listi Srpske demokratske samostalne stranke, u Karlovcu, pod vodstvom Milorada Pupovca i bivšeg srpskog pobunjenika Voje Stanimirovića, okupacijskog 'gradonačelnika' Vukovara. Ubrzo nakon toga je SDSS na poziv premijera Ive Sanadera, ondašnjeg predsjednika vladajuće Hrvatske demokratske zajednice, ušao u koalicijsku vladu Republike Hrvatske, gdje je do danas. I tako su danas u Remetincu Ivo Sanader, i Josip Boljkovac, jedan bivši premijer i šef vladajuće stranke, a drugi je bivši ministar unutarnjih poslova, i ne samo unutarnjih. U svakom slučaju, jedan od njih možda je 'bandit'. Ono što je sasvim sigurno, Ivan Petrak nije bio bandit kakvim ga je označio Josip Boljkovac, jer Ivan Petrak je bio, ne samo antifašist, i antikomunist, nego i čestiti građanin, pošten čovjek – na čast hrvatskog naroda i svoje obitelji! PS: Silan je bio Slavko Goldstein u emisiji Hrvatske televizije, Otvoreno, 2. 11. 2011., voditeljice Hloverke Novak Srzić, i svi u studiju su se čak i slatko smijali i nasmijali na istinitu konstataciju, da su svi dužnosnici RH jučer i danas nekadašnji članovi Saveza komunista Jugoslavije. Emisija je, inače, trebala biti ozbiljnog karaktera povodom uhićenja osumnjiženog za ratne zločine, Josipa Boljkovca. Naime, Slavko Goldstein reče, da se ne smije stavljati Hitlera i Staljina na istu razinu, jer ipak je Staljin, iako masovni zločinac i komunist, kako reče stari Goldstein, vodio borbu protiv fašizma, i najzaslužniji je za pobjedu protiv fašizma. Sada, duboko udahnite, tako, i držite se za nešto da ne padnete – od tolike gluposti koju je izrekao ovaj devedesetogodišnji publicist. Kao prvo, Staljin se borio protiv fašizma iz nužde, ne iz uvjerenja, jer je od 23. kolovoza 1939. do 22. lipnja 1941. bio u ugovornom savezništvu s Hitlerom. Da Hitler nije napao SSSR, ne bi Stlajin bio borac protiv fašizma, nego bi vjerojatno bio borac protiv antifašizma, kao što je i inače masovno ubijao antifašiste u Španjolskoj, u građanskom ratu, i svoje vlastite, uostalom, isto kao i njegov šegrt TITO. Treba se samo prisjetiti kako je TITO dao u Drugom svjetskom ratu likvidirati antifašiste iz Hrvatske seljačke stranke, uključujući Božidara Magovca, a nakon rata ratnog sekretara Andriju Hebranga i dr. Godine 1978. je TITO dao ubit antifašista Brunu Bušića, vodećeg hrvatskog intelektualca. Kao drugo, Staljin nije najzaslužniji za pobjedu nad fašizmom, nego je to predsjednik Roosevelt, jer Amerikanci su Staljina opskrbljivali mjesečno s 500 tenkova i 500 borbenih zrakoplova, i bez te materijalne pomoći u oružju bi Staljin otegao 'papke' najkasnije 1943. godine. Kao treće, i pretposljednje, nacizam i komunizam su podjednako zločinačke ideologije i zločinački vladajući sustavi, naime, totalitarni, a kao četvrto i posljednje, nacizam je nastao iz komunizma (boljševizma), i uzrok pojavi fašizma je diktatura komunističke partije. Kao peto, jer 'šećer dolazi na kraju', isti ljudi koji su vodili partizansku borbu u Drugom svjetskom ratu, u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, su u Titovoj Jugoslaviji vodili staljinistički sustav, što priznaje i S. Goldstein, ali ti isti partizani-antifašisti-komunisti ubili su zagrebačkog nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Stepinca, i Bruna Bušića, te dopredsjednika Hrvatske stranke prava, Antu Paradžika, i generala HOS-a, Blaža Kraljevića, i opljačkali čak dvije zemlje, i u obje imali neviđene privilegije, u SFRJ, i RH. Jesu li za Boljkovca trebali specijalci? Da, trebali su, jer je to, s jedne strane, standardna procedura pri uhićenju osumnjićenika za ratne zločine, s tim da su u policiji prekršili proceduru u dijelu u kojem mu nisu stavili policijske 'lisice' na ruke, a osim toga je J. Boljkovac prilikom komentiranja da se vodi policijska kriminalistička istraga protiv njega ne tako davno zaprijetio, a što je prenio tisak, da će 'pojesti mrak onog' tko ga bude pokušao sumnjičit, a kao bivši policajac je bio i naoružan, prema tome, specijalna policija je bila potrebna. Sorry, ali previše licemjerja ima kad se hapsi Boljkovca, a kad se hapsilo generala Antu Gotovinu, onda su mnogi bili ozarena lica jer mrze hrvatsku državu. Priznajem, ne volim bivšu Jugoslaviju, niti komunizam/titoizam, i danas sam ozarena lica. No, ako netko misli da je sada jedan naprema jedan, vara se, jer ne igramo do dva, naime, konačni pobjednik u ovom nadmudrivanju je onaj 1 posto vlasnika krupnog kapitala na svijetu, u svijetu liberalizma Sjeverne Amerike i Europske unije, u odnosu na 99 posto nas ostalih, ljudi iz naroda. CBK |
17.09.2011., subota
Silovanje - oružje u ratu
|
Poštovani blogeri, komentatori i čitatelji, tema posta je silovanje kao oružje u ratu, povodom objave knjige svjedočanstava žena silovanih u ratu u Hrvatskoj za vrijeme velikosrpske agresije i okupacije. Intermezzo: Prije prelaska na temu jedan osvrt na završetak pregovora Republike Hrvatske o članstvu u Europskoj uniji odnosno buduće najavljeno učlanjenje u EU. Kao prvo, cijelo vrijeme pregovora je Hrvatska bila ucijenjena od Slovenije, i na kraju je završetak pregovora osiguran od strane predsjednice vlade Jadranke Kosor mogućim odstupanjem tijela hrvatskog teritorija Republici Sloveniji. Gore nije moglo biti! Druga stvar je, u kakvu se to državnu zajednicu Hravtska učlanjuje, pri čemu gubi svoju nezavisnost? Je li to moralna zajednica, zajednica novca, zarade i profita, zajednica ljubavi i sućuti, interesna zajednica, zajednica za zaštitu naroda i ljudskih prava, kakva je u biti politika Europske unije? Pariški list francuske ljevice, “Le Monde“ objavio je za vrijeme srpskog genocida u Bosi 1992. karikaturu stijega EU i u pozadini stijeg koji simbolizira EU ali ne sa svijetlećim žutim zvjezdicama nego mrtvačkim glavama, te karikatura govori sama za sebe što je Europska unija, naime, tvorevina koja tolerira genocid ako je to u interesu nekim njezinim vodećim članicama odnosno vladama i paraparlamentarnim organizacijama i krupnim kapitalistima koji drmaju politikom iza političke kulise, poput Bilderberg-organizacije i sličnih tajnih masonskih borbeno-ateističkih društava koja reperezentiraju pet posto bogatih na svijetu koji drže 95 posto kapitala u svojim rukama, pretežito na liberalnom Zapadu. Europski parlament je doduše donio deklaraciju o genocidu u Srebrenici iz 1995. godine, međutim, kao što se da primijetit, EU je genocid za veliku Srbiju svela na područje Srebrenice, čak ne cijele istočne Bosne, a kamoli na područje sjeverozapadne Bosne, povijesne Bosanske krajine, i Brčko u Posavini gdje je također postojao srpski koncentracjski logor. Naime, kako je posvjedočio dobitnik novinarske Pulitzerove nagrade, i autor knjige “Svjedok genocida“, američki novinar Roy Gutman, NATO i zapadne vlade znale su 1992. da je u tijeku genocid srpskog agresora na Bosnu i Hercegovinu, ali namjerno vodeće vlade Europske unije [ondašnje Europske zajednice] i vlada Sjedinjenih Američkih Država, te NATO nisu reagirali, naprotiv, NATO je za vrijeme genocida za Veliku Srbiju, koji se odvijao u proljeće i ljeto 1992. godine u Bosni i Hercegovini, isključio svoje radare, o čemu svjedoči Roy Gutman koji je 1992. otkrio mrežu srpskih koncentracijskih logora u Bosni i Hercegovini u kojima su masovno mučeni Muslimani, i Hrvati. Umjesto brige o ljudskim pravima, i umjesto da spriječi genocid, koji se već dogodio 1991. na području Vukovara od strane srpske soldateske, zemlje-članice EU su u Maastrichtu, 1992. godine, raspravljale o tome kako će im se zvati njihova valuta, te su je tada nazvali Ecu, da bi je poslije preimenovali u Euro. Dakle, odgovor kakva je EU sasvim je jasan: Interesna sebična zajednica profitera bez duha i srca, zajednica koja u stvarnosti nema načela osim u propagandi dok na djelu nema traga čestitosti niti principijelnosti. Zajednica oportunista u politici – to je Europska unija. Ništa manje sebična nije bila ni ondašnja hrvatska vlada na čelu s predsjednikom Tuđmanom koja je, umjesto da pomogne ugroženoj BiH i njenom golorukom stanovništvu, upravo u tjednima srpskog genocida za Veliku Srbiju organizirala tajni sastanak s predstavnicima genocidnog režima, u austrijskom Grazu, svibnja 1992. godine koji je organizirao šef udbaške tajne službe RH, a na kojemu su se o tehničkim pojedinostima podjele Bosne i Hercegovine, kao i o separatnom primirju između zaraćene srpske i hrvatske strane dogavarali zločinci Radovan Karadžić i Mate Boban, dakle, predstavnik pobunjenih bosanskih Srba u ime srpskog “vožda“ Slobodana Miloševića, i Tuđmanov guverner u zapadnoj Hercegovini, inače, udbaški agent. Nakon tajnog sastanka u Grazu je CRO-Udba organizirala masovno ubojstvo hrvatskih branitelja na čelu sa zapovjednikom Hrvatskih obrambenih snaga u Hercegovini, i generalom i članom Armije BiH, Blažom Kraljevićem, i osmorice stožernih časnika Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) koji su 9. kolovoza 1992. ubijeni u zasjedi u Kruševu kod Mostara nakon što se general Kraljević s pratnjom vraćao sa sastanka s Matom Bobanom koji ga je ucjenjivao i zahtijevao da iz Hrvatskih obrambenih snaga izbaci muslimanske bojovnike, što je Blaž Kraljević korektno odbio, i najavio oslobađanje Bosne i Hercegovine od velikosrpske okupacije, te borbu za jedinstvenu Republiku BiH u savezništvu s Republikom Hrvatskom s anti-velikosrpskom granicom na Drini. Masovno ubojstvo pravaša, hrvatskih branitelja i dragovoljaca-bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, organizirano od eks-komunističke vlasti Republike Hrvatske, kojom je upravljao HDZ, imalo je za cilj ukloniti posljednju prepreku podjeli Bosne i Hercegovine sa Srbima, koja je provedena kroz velikosrpsku agresiju s jedne strane, i rat s bosanskim Muslimanima odnosno u hrvatsko-muslimanskim sukobima s druge strane, koji su u konačnici koristili isključivo samo srpskom agresoru koji je osvojio dvije trećine međunarodno priznate nezavisne države Bosne i Hercegovine. Anti-velikosrpsku koaliciju Hrvatskih obrambnih snaga odnosno preciznije rečeno Dobroslava Parage i od CRO-Udbe ubijenog Ante Paradžika obnovio je 1994. godine am. predsjednik Clinton, nakon čega je srpska zaraćena strana pobijeđena, i doživjela totalni poraz u hrvatsko-bošnjačkoj kontraofenzivi 1995. godine, a genocidna tzv. Republika Srpska doživjela je bila slom nakon što je general Gotovina pobijedio trupe od ratnog zločinca i koljača iz Srebrenice, Ratka Mladića. Hrvatske postrojbe oslobodile su srpski koncentracjiski logor “Manjaču“ i došle pred vrata Banjaluke dok su četnici dali petama vjetra i bježali glavom bez obzira preko Drine. Za zelenim stolom u Daytonu je iste godine Srbima spašen obraz, Zapad je priznao tzv. Republiku Srpsku, umanjenu za 20 posto osvojenog teritorija, i za budućnost ostavio pandorinu kutiju novih sukoba u Bosni i općenito na zapadnom Balkanu, što je programirana politika pokoravanja slobodnih naroda i nezavisnih nacionalnih država. Ulazaka Hrvatske u Europsku uniju, koja priznaje genocidnu tvorevinu tzv. Republiku Srpsku, i krivotvori prošli rat, pretvarajući velikosrpsku agresiju u “jugoslavensi rađanski rat“, i izjednačavajući žrtve sa srpskim agresorom, događa se nasilno, bez demokratske rasprave, uz diktat mas-medija u Hrvatskoj, i politiku laži vladajuće garniture bivših komunista u protuhrvatskoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i parlamentarne opozicije na čelu sa Socijaldemokratskom partijom koja ništa manje nije spremna izdati hrvatske nacionalne interese kao i HDZ, dok predsjednik Josipović svakim danom pokazuje u kojoj je mjeri za nepravdu, i spreman služiti stranim interesima, posebno srpskim interesima što je na tragu njegova partizanskog oca koji je služio komunističkim jugoslavenskim interesima. („Jabuka ne pada daleko od stabla.“) Stanje u Hrvatskoj dostiglo je takve lude razmjere, da je dovoljno da SDP kaže da je za Tita, a HDZ da je za Franju Tuđmana, i birači masovno hrle izraziti podršku jednoj od dviju opcija koje su dva brata blizanca. Na koncu, F. Tuđman bioje kao predsjednik Republike Hrvatske izraziti titoist koji je kao i Tito znao manipulirat nacionalnim osjećajima. Ljevičarski “Le Monde“ je bio u pravu, Europska unija ne predstavlja svjetlucajuće žute zvjezdice nego mrtvačke glave. U takvu Europsku uniju većina hrvatskih građana misli na referendumu priključit svoju zemlju? Jesu li to ljudi poludjeli? Ne, nego su sasvim normalno apatični, baš ih briga, gledaju samo svoju zadnjicu, istina ih ne zanima, što je bilo jučer sasvim je nevažno, tako da nemar, prouzročen nemoralnošću, kao posljedicu ima da se narod kao ovce vodi na šišanje, i u konačnici na klanje, jer gubljenje suvereniteta zemlje ulaskom u EU znači dekapitaciju zemlje, odrubljivanje glave narodu, ali Hrvati nisu bili svjesni važnosti suvereniteta ni kad su ih klali četnici u ratu 1991. i u Bosni 1992. godine, kako bi sad bili svjesni, uz to je politička elita, koju predvode bivši komunisti, anacionalna (iako zna vješto u propagandi manipulirat nacionalizmom), i duboko umočena u političku korupciju, usmjerena samo na punjenje vlastitih džepova dok su spremni javni interes prodati na rasprodaji, dok hrvatsko biračko tijelo upravo to i priželjkuje, što bržu prodaju na tržnici robljem jer što su Hrvati nego roblje, obični robovi-sluge stranih gospodara, robovi kojima je svejendo za žrtve svog naroda, za žrtve komunizma, za žrtve velikosrpske agresije, narod koji je prodao svog generala hrvatskog branitelja Antu Gotovinu radi participacije u “elitnom klubu“ zvan EU koji je elitan samo po bludu Sodome i Gomore. U nadi je spas, tako da postoji nada da će članstvo u Europskoj uniji prisjest hrvatskim robovima čiji kukavičluk i oportunizam je postao nepodnošljiv. Kakvi su to robovi koji gotovo dva desetljeća trpe pljačku narodnog gospodarstva, rasprodaju zemlje, prirodnih resursa, javnih poduzeća bitnih za funkcioniranje stanovništva, krivotvorenje izbora i manipulacije referendumom, laži vladajućih garnitura, bilo iz koalicije HDZ ili SDP, koji trpe i kukaju, na što nemaju pravo kukati, jedino trpjeti i služiti svoje gospodare, jer hrvatske branitelje su zaboravili i popljuvali nakon što su im spasili zadnjice od četničkog noža. Takvi robovi slave Tita ili Franju Tuđmana, ili i jednog i drugog despota, te ih po tome možete prepoznati. To je balkanska raja koja se pravi da je kulturna, i da ima zapadni štih. U stvarnosti ima problem s istinom, i nije svjesna u kakvom se položaju nalazi bez obzira što se pravi važna, ili upravo stoga. Tema: U povijesti su Mongoli bili poznati kao oni koji su silovanje koristili kao oružje u ratu. Međutim, za razliku od njihovih nasljednika, pripadnika Crvene armije, te partizana i četnika, Mongoli svoje ženske žrtve nisu ubijali i masakrirali nego bi ih oteli, i učinili svojim robljem – suprugama da im rađaju i odgajaju djecu. U Drugom svjetskom ratu su crvenoarmejci silovali dva milijuna Njemica, što je najveći broj silovanih djevojaka, žena i starica u nekom ratu. Staljinovi vojnici silovali su čak oslobođene žene-logorašice u Auschwitzu, tako da se oslobođenje pretvorilo u pakao, odnosno pakao je nastavljen, samo pod drugim znakom, umjesto kukastog križa – pod znakom boljševizma, crvenom zvijezdom petokrakom. U Domovinskom ratu su četnici i pripadnici JNA sustavno silovali žene iz redova naroda suprotne zaraćene strane, dakle, Hrvatice, Muslimanke/Bošnjakinje i Albanke. Nedavno je objavljen igrani film koji se temelji na autentičnim povijesnim događajima masovnog silovanja žena u Njemačkoj tijekom okupacije od strane komunističke Crvene armije. Novinarka koja je doživjela masovno silovanje, zabilježila je u svojim memoarima da je jednog svog silovatelja pitala koga on to u biti siluje, nju, ili 3. Reich? Zato je silovanje oružje koje neke zaraćene strane koriste u ratu kao poseban oblik specijalnog rata, naime, iako se siluje ženu, u biti se siluje zemlju iz koje žrtva dolazi, iako se ponižava nju, ujedno se ponižava zemlju koju se osvaja, jer silovatelj iz redova vojnog napadača i okupatora silovanjem ženskih žrtava simbolično siluje i osvaja zemlju koju mrzi jer mu je propaganda isprala mozak, tako i četnicima u Drugom svjetskom ratu, i u Domovinskom ratu odnosno ratu za hrvatsku nezavisnost i slobodu 1991. – 1995. “Sunčica“ Kakva je vlast u Republici Hrvatskoj, i parlamentarna opozicija, dokazuju hrvatske silovane žene u ratu koje su nedavno objavile knjigu pod naslovom “Sunčica“ sa 14 istinitih svjdočenja o masovnim silovanjima od strane srpskih pobunjenika i agresora. U biti, žene, silovane u ratu, bivaju dva puta silovane, jednom za vrijeme zarobljeništva, i drugi puta na slobodi kada im muški svijet okreće leđa, proglašavajući ih “četničkim kurvama“, što nema veze s mozgom ali takav je svijet, primitivan, neobrazovan, ništa ne shvaća! „Riječ je o svjedočenju žena, uglavnom s vukovarskog područja, koje su nakon gotovo 20 godina skupile hrabrost i ispričale javnosti svoje priče o zlostavljanjima u ratu, ali i o sadašnjim poniženjima, prešućivanju i zanemarivanju njihove žrtve. Predstavljanje knjige o ratnom zločinu o kojem nitko ne progovara izazvalo je u Novinarskom domu velik interes Zagrepčana, a usmena svjedočenja Ružice Erdelji i Snježane Maljak popraćena su dugotrajnim pljeskom: 'Nitko se ne pita kako smo mi stradale, mi nismo tema za pravosuđe, državno odvjetništvo niti za udruge za zaštitu ljudskih prava, a i mi smo bile nečija deca. Tražimo pravdu i podršku, ali svi okreću leđa. Mi nismo ranjene metkom, ali nam je oduzeto dostojanstvo majke i žene, dok zločinci danas slobodno šeću Vukovarom', s gorčinom je rekla Snježana Maljak. Ružica Erdelji nakon zvjerskog iživljavanja koje je proživjela u Vukovaru 1991. završila je, kaže, na psihijatrijskom liječenju. Živi s malom mirovinom, te ističe kako istodobno neki od Vukovaraca, koji su za vrijeme rata bili s okupacijskom vojskom, danas u Hrvatskoj primaju saborsku plaću. Izdavač knjige je Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora, koje od mjerodavnih državnih institucija traži da svi silovani u ratu dobiju status ratne žrtve i odgovarajuće obeštećenje od države. 'Žrtve više neće šutjeti', upozorila je Marija Slišković, predsjednica udruge 'Žene u Domovinskom ratu', te je pozvala nadležne da stvore zakonski okvir kako bi silovanje moglo biti tretirano kao ratni zločin.“ (Izvor: zagrebačka NOVA TV, 15. 9. 2011.) Mislim da nikakav komentar nakon ove vijesti više ne treba, jedino se može zaključiti da su ove vlasti definitivno zločinačke, a ne samo četnici koji su silovali svoje žrtve. Ovom prilikom treba podsjetiti na Jadranku, ali ne Kosor nego Jadranku Cigelj koja je bila žrtva višestrukog sustavnog silovanja u logoru “Omarska“ kod Prijedora na pobunjeničkom području 1992. godine, i koja je objavila knjigu s memoarima pod znakovitim naslovom “Apartement 102 Omarska“, naime, prostorija u kojoj je u logoru silovana nosila je broj 102. Gospođa Jadranka Cigelj je inače Hrvatica po nacionalnosti, i jedna od osnivačica ogranka Hrvatske demokratske zajednice u Prijedoru, ali je za vrijeme premijera Ive Sanadera i potpredsjednice vlade Jadranke Kosor izbačena iz Hrvatske demokratske zajednice, i najurena s radnog mjesta u jednoj vladinoj agenciji. Dakle, iako žrtva rata, i to žrtva masovnog silovanja, postala je u Republici Hrvatskoj politički nepodobna, što svjedoči o stupnju kriminala predstavnika vlasti kojima će hrvatski birači uskoro na parlamentarnim izborima koncem ove godine opet povjeriti svoj glas – glas za propast! Domaći mas-mediji, dakle, nisu zainteresirani za istinitu priču Jadranke Cigelj koju je doživjela 1992. u srpskom koncentracijsom logoru “Omarska“ kod Prijedora, na koncu, Tuđmanov HDZ je Hrvate u Prijedoru i Bosanskoj krajini, tako i iz Banjaluke, ionako ostavio već 1991. na cjedilu, zašto ne bi i danas. Međutim, strani mediji su i te kako bili zainteresira za priču od žrtve silovanja, tako je najvažnija njemačka javno-pravna nacionalna televizija u Saveznoj Republici Njemačkoj, televizija ARD, napravila interview s Jadrankom Cigelj povodom objave njene knjige; javnost pak u Hrvatskoj ne zna ni kako izgleda, kako Jadranka Cigelj, tako i njena knjiga. Suzbijanje “hrvatskog nacionalizma“ Izgleda da eks-komunističke titoističke vlasti u RH prešućivanje istine o srpskoj agresiji i masovne ratne zločine vode pod oznakom suzbijanja “hrvatskog nacionalizma“, dok se o “srpskim žrtvama“ i „hrvatskim zločincima“ govori non-stop kao na tekućoj traci. U logoru bosanskih Srba, “Omarskoj“ je, inače, ubijeno oko tri tisuće (3000) ljudi, od kojih su mnogobrojni mučeni i zaklani, dok su mnogobrojne žene; Muslimanke i Hrvatice, silovane. Kao što svatko može primijetit, EU je promijenila pogled na prošli rat, tako da se preko osnovanih nevladinih organizacija, koje se financiraju iz fondova EU, uopće više ne govori o karakteru rata, dakle, da se radilo o velikosrpskoj agresiji i genocidu za Veliku Srbiju, nego se spominju sve žrtve, dakle, i žrtve agresora, sve žrtve se izjednačuju, tako žrtve iz redova agresora dobivaju isti status kao i žrtve iz redova napadnutih i okupiranih zemalja Hrvatske, BiH i Kosova, te se ubijanjem istine stvara tzv. pomirba između Hrvata i Srba, i Srba i Bošnjaka, što neminovno vodi do novog klanja u budućnosti, jer sve što se temelji na laži stvara mržnju i rat! Europsku uniju više ne zanimaju izvješća Ujedinjenih naroda o srpskom genocidu: Etničko čišćenje u Bosni od strane srpskog agresora Komisija za prava čovjeka Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) kojoj je predsjedao poljski anti-komunistički aktivist i borac za ljudska prava Tadeusz Mazowiecki, zadržala je izraz “etničko čišćenje“ da bi obilježila “situaciju na teritorijima Bosne i Hercegovine koji su pod nadzorom Srba“. (Izvor: OUN, Glavna skupština, Vijeće sigurnosti, A/47/418-S/24516, 3. IX 1992., francuska verzija, str. 4.) Izvješće što ga je 17. studenog 1992. podnio Glavnoj skupštini OUN, a pripremila Komisija za prava čovjeka, sadrži članak pod nazivom Etničko čišćenje. U njemu se ta “sustavna“ praksa pripisuje srpskim nacionalistima, a sam se pojam dovodi u vezu sa “političkim ciljevima koje su oni [srpski nacionalisti] obznanili i za kojima teže“ i s “Velikom Srbijom kao posljednjim ciljem“. Predsjednik Europske komisije, Jaques Delors, pak, sam je u srpskih vođa otkrio “njihovu monstruoznu ideologiju etničkoga čišćenja i tu volju da u totalitarnoj državi ostvare Veliku Srbiju“. (Izvor: Le Figaro, Pariz od 2. – 3. 1. 1993.) Zanimljivo, današnji predsjednik Europske komisije više ne spominje monstruoznu srpsku ideologiju etničkog čišćenja, niti ga zanima srpski fašizam u današnjoj tzv. demokratskoj Srbiji nego bi Srbiju što prije htio vidjeti u obitelji europskih zemalja. Međunarodni izvori koji nisu sumnjivi zbog pristranosti potvrđuju količinu okrutnosti što su prividno bez ikakva reda ali zapravo sustavne i dobro usklađene. Osim izvješća o stanju prava čovjeka na tlu bivše Jugoslavije koje je sastavio posebni izvjestitelj komisije za prava čovjeka Organizacije ujedinjenih nacija, Tadeusz Mazowiecki, od 28. 8. i od 27. 10. 1992. godine, potresno svjedočanstvo o etničkom čišćenju nesprskoga pučanstva u Bosni i Hercegovini sastavio je Louis Joinet, izrađeno u švicarskoj Ženevi 27. listopada 1992. godine. Uvažena međunarodna organizacija Liječnici bez granica sastavila je izvješće o kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini u vrijeme velikosrpske agresije koje nosi naslov Le processus de purification ethnique dans la region de Kozarac (Bosnie-Herzegovine), Paris, Medicins sans frontiers, 1992. (7. XII.) (Proces etničkog čišćenja na području Kozarca u Bosni i Hercegovini). Gospodin Tadeusz Mazowiecki je službeno izjavio 9. veljače 1993. pred komisijom za prava čovjeka u Ženevi kako je trećina stanovnika Bosne i Hercegovine bila uslijed velikosrpske agresije prisiljena napustiti svoja ognjišta, 700.000 između njih iselilo se u druge zemlje (nalazeći pribježište, u tranzitu, navlastito u Hrvatskoj), a 810.000 raseljeno je u samoj Bosni. Po njemu sve smo više dovedeni dotle da utvrdimo kako su srpski upravljači u Bosni i Hercegovini u prvom redu odgovorni za politiku etničkoga čišćenja koje su Muslimani glavne žrtve. Teško se može zamisliti da je ta politika bila moguća bez djelatne podrške vlade Srbije. (Izvor : Le Monde od 11. veljače 1993. godine, str. 8.) Društvo za ugrožene narode (Gesellschaft für bedrohte Völker iz Göttingena) objavilo je također izvješće o srpskom genocidu za Veliku Srbiju iz 1992. godine: U lipnju 1992. su postrojbe sprskog vođe Radovana Karadžića počinile mnogobrojne zločine na novome mostu preko Drine u istočnobosanskom okupiranom gradu Višegradu: Stotine Muslimana dovedeno je na taj most gdje su ubijeni, i bačeni u rijeku, što je za bosanske Srbe postao ritual, jer i u Drugom svjetskom ratu vodili su zarobljene muslimanske civile na mostove preko Drine i masakrirali svoje žrtve. U Višegradu je prije rata 1992. živjelo 67,2 posto Muslimana, i cijelo to područje je od strane pobunjenih Srba (četnika) i jedinica JNA u potpunosti etnički očišćeno od njegovih nesrpskih stanovnika, te je srpski okupator u selima Prelovo i Zamnici organizirao tri koncentracijska logora u kojima je ubijeno preko šest tisuća civila. Društvo za zaštitu ugroženih naroda proziva za genocid ne samo čelnike koji su na terenu vodili rat nego i Dobricu Ćosića, koji je bio predsjednik krnje Savezne Republike Jugoslavije koju je Slobodan Milošević proglasio 1993. godine, i koja je bila međunarodno nepriznata tvorevina. Miloševićev politčko-ideološki mentor, Dobrica Ćosić iz Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) u Beogradu, kojega je haaški sud izbjegao u svojim optužnicama, je na tzv. kulturnoj manifestaciji koja je 13. ožujka 1995. održana u Višegradu, izrazio svoje divljenje za sadašnju borbu Srba za slobodu, i naglasio da bi eventualni poraz u ratu Srbe lišio svih njihovih oslobodilačkih ratova koje su vodili u povijesti. Drugim riječima, srpska politika genocid nad nesrpskim narodima naziva „oslobodilačkim ratovima“. Sjećamo se kako je televizija Beograd, i TV Novi Sad nazvala ulazak trupa JNA u hrvatsko mjesto Dalj 1991. godine: „Dalj je oslobođen od ustaša“. Ugledni Institut za ljudska prava Ludwig Boltzmann, koji je biloodgovoran za organizaciju konferencije Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima u Beču, objavio je u svome izvješću, da su srpske postrojbe u istočnoj Bosni na području grada Zvornika na Drini počinile 1992. godine genocid. Samo u Zvorniku ubijeno je nekoliko tisuća civila; onaj dio stanovništva koji nije ubijen u bosanskim gradovima u dolini rijeke Drine je etnički očišćen odnosno protjeran – na slobodni teritorij. Dvadesetipetogodišnja mlada bosanska žena, gospođa Zehra Turjančanin, koja je s visokim stupnjem opeklina preživjela masakr u Višegradu (ona je sa 72 drugih ljudi otjerana u jednu zgradu koju su okupatori zapalili), svjedočila je o zločinima na mostu preko Drine: „Živim u kući na Bikovcu, otkuda se Višegrad vidi na dlanu gdje se nalazi most preko rijeke. Nitko iz susjedstva nije mogao spavati. Svi su vidjeli što se tamo događalo. Vlastitim očima gledala i vidjela sam da je u noći nakon Kurbam Bajrama na mostu ubijeno 147 muškaraca. Četnici [srpski pobunjenici i rezervisti JNA] su ih bacili preko mosta i pucali na njih iz vatrenog oružja dok su padali s mosta. To se ponavljalo iz noći u noći sve do 27. 6. 1992. Ljudi su na most dovedeni u kamionima, i potom su na kamionima ugašeni farovi. Ljudi su u skupinama od po četiri do petero bacani s mosta te je na njih u slobodnom padu pucano. Jednom sam na mostu vidjela dvije odsječene glave od muškaraca, i jednu odsječenu glavu jedne žene. Bila sam svjedok kada su četnici pod zapovjedništvom Lukić Milana 65-godišnjem starcu Hasanu Brki prerezali vrat, i koji se ranjen vukao jedno 300 metara prije nego je umro. Na tom mostu ubili su i majke, a njihovu djecu privezali su o njih i bacali u rijeku. Neki drugi su pak privezivani na automobile i tako vučeni okolo sve do smrti.“ (Izvor: Tilman Zülch, Gesellschaft für bedrohte Völker.) Srpske zločine u Bosni dokumentirao je, na osnovi svjedočanstava koja je sakupila organizacija Društvo za zaštitu naroda i njen predsjedavajući Tilman Zülch, UN, odnosno komisija UN na 3000 stranica. Na osnovi izvješća Komisije UN je samo u sjevero-zapadnim dijelovima Bosne, u okrugu Prijedora, u vremenu od travnja do lipnja 1992. godine protjerana polovica stanovništva. Etničko čišćenje provodila je srpska vojska i policija. Brojka od 200 tisuća silovanih žena nije pretjerana, naglašava Tilman Zülch koji je 1993. objavio knjigu pod naslovom Ethnische Säuberung – Völkermord für Grossserbien [Etničko čišćenje – genocid za Velliku Srbiju]. Ne treba valjda naglašavati da se na području bivših logora kod Prijedora, u logoru Omarska, Keraterm i Trnopolje, dakle, na području tzv. Republiske Srpske od Milorada Dodika, ne nalazi niti jedna spomen-ploća u spomen na žrtve srpskog genocida. Međutim, ono što je također činjenica je da rijetko koja srpska žena može biti sigurna da njen dečko, suprug ili sin u ratu nije silovao neku Muslimanku i/ili Hrvaticu. Što žene, silovane u ratu, mogu očekivati od Europske unije? Zaborav, prašinu na istini, ignoriranje, prešućivanje. Na koncu, žrtva agresije i genocida, Bosna i Hercegovina, nije ni kandidat za članstvo u EU dok se naveliko raspravlja da je slijedeći kandidat za članstvo u EU, i to do konca 2011. godine Srbija. Pametnome dosta! CBK |
0
